Roman “U registraturi” najpoznatiji je roman Ante Kovačića. Smatra se najznačajnijim djelom iz razdoblja hrvatskog realizma, ali i najznačajnijim romanom 19. stoljeća, uz Šenoinu “Seljačku bunu”. Ovaj roman smatra se jednim od najkompletnijih romana hrvatske književnosti jer u sebi objedinjuje čak četiri književna stila: romantičarski, realistički, naturalistički i modernistički.
Roman “U registraturi” je 1888. godine izlazio u časopisu Vijenac i to u nastavcima. Roman je podijeljen u tri djela. U prvom se opisuje djetinjstvo glavnog lika Ivice Kičmanovića. U drugom se definira njegov odnos s likom Laure, a u trećem djelu dolazi da vrhunca romana kroz ljubavni trokut između Ivice, Laure i Anice.
U djelu se jasno vidi podjela na seljake i gradske, s time da je pisac naginjao tome da seljake prikaže kao moralnije i bolje, iako su primitivniji i pomalo zaostali. Likovi iz grada, s druge strane, jesu učeni, ali su i pokvareniji i nemoralni.
Roman započinje u registru, radnom mjestu glavnog lika. Ovdje primjećujemo fantastične elemente jer spisi u registru počnu razgovarati poput ljudi. Oni nas uvode u priču, tj. glavna tema romana ispričana je kao pripovijed jednog od Kičmanovićevih spisa. U registratoru roman i završava, pa možemo reći da je njegova kompozicija uokvirena.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Gospodin Registar ušutkavao je posvađanu omladinu i starce. Riječ je dobio Crni čovo, registarska knjiga koja je stajala zaključana u ladici, pa se mislilo da je gluha i slijepa. Ipak, svi registri poštivali su Crnog čovu kao mudro i časno biće, jer je pripadao samom registratoru. Registrator je bio čovjek koji je čuvao registar, te u Crnom čovi zapisivao svoj životopis. Crni čovo morao je razgovarati s ostalim spisima iz registra jer je njegov gospodar, registrator, taj isti dan zapisao uznemirujuću rečenicu u njega, samo časak prije nego je izašao iz ureda. Napisao je “Svemu je kraj!”. Znajući koliko je opasna ta rečenica, Crni čovo odlučio je registrima ispričati priču o svom registratoru, Ivici Kičmanoviću.
Ivica Kičmanović odrastao je u trošnom kućerku na selu. Bio je sin Jožice Kičmanovića, seoskog propalice i pijanca, kojeg su zato svi zvali Zgubidan. Život na selu bio je težak i oskudan, ali ljudi su si u mnogočemu pomagali. Žene su se družile, djeca igrala, a muškarci zajedno radili i pili. Muškarci su se znali i posvađati i to toliko da bi sve završilo tučom. Jednom prilikom posvađali su se Zgubidan i Kanonik. Zgubidan je kolcem krenuo na Kanonika, ali je onda pao u blato nakon što mu je Kanonik podmetnuo nogu. Mali Ivan sve je to vidio, pa potrčao da pomogne ocu. Iznenadio se kada je vidio da mu otac bježi od tuče, ali nije mogao ništa nego početi trčati za njim. Kasnije ga je jako mučilo što su pobjegli poput kukavica. Toliko da je zaplakao kada je ostao sam.
Kada je pao snijeg, Ivan se vani sanjkao sanjkama koje mu je otac napravio. Da ne bi bio sam, otišao je do Kanonikove kuće, gdje je bilo mnogo djece. Kanonikova djeca uzela su Ivanu sanjke i počela se sanjkati, a kad su pali u snijeg, zacičali su od zime. Tada je Kanonik izjurio iz kuće, zgrabio malog Ivana i nazvavši ga malim Zgubidanovićem, bacio u snijeg. Pokupio je svoju djecu i ušao u kuću. Ivana je užasno povrijedilo što ga je Kanonik nazvao Zgubidanovićem. Bilo mu je gore zbog toga, nego što se razbolio od hladnoće, jer kada ga je Kanonik bacio u snijeg, Ivan je bio bosonog i nosio je na sebi samo tanku košulju. Ivan je tek na proljeće ozdravio.
Jedne jeseni, Ivan je u kolicima vozio braću niz brdo. Tamo je došao i njegov otac s Kanonikom. Vodili su raspravu da je loše što se danas sva djeca uče čitati i pisati, jer će, kada odrastu, svi htjeti biti gospoda i više neće imati tko obrađivati zemlju i biti seljak. Kanonik je vidio kako Ivan vozi kolica, pa je zatražio da i njega poveze. Ivan se najprije pobojao da će mu Kanonik slomiti kolica zbog svoje težine, ali kada je vidio blatnu lokvu na dnu brda, ipak je pristao. Upozorio je Kanonika da neće biti njegova krivica ako se nešto loše dogodi. Ivan se sjurio niz brdo, a onda naglo skrenuo, pa je Kanonik, sav obučen u bijelo, pao ravno u blatnu lokvu. Zgubidan je umirao od smijeha, svjetina se skupila, a Ivan je samo rekao da on ništa nije kriv.
Kada je došlo vrijeme da Ivan krene u školu, Zgubidan je ponovo izrazio svoje mišljenje da je školovanje glupo. U školi djeca postaju pametnija od svojih roditelja i izgube poštovanje prema njima. Nakon škole mladiće ionako odvedu u vojsku, a tko je preživi i vrati se kući, postaje pijanac i propalica, a zaboravi osnovni poljoprivredni zanat. Ipak, Zgubidan je odveo sina u školu i donio učitelju vreću sa sirom, maslacem i šljivovicom. Učitelj im je dao table i krede, pa je tako Ivica krenuo u školu.
U školi se Ivica pokazao kao jako pametan. Bio je pametniji od dvojice Kanonikovih sinova koji su s njim išli u razred. Ivica im je ponekad čak znao pojašnjavati gradivo i pomagati oko zadaće. Kanoniku se to nije sviđalo. Jednom je rekao Ivici da njegovog sina ne treba učiti gospodstvu jer on to već ima u sebi, samo Ivicu treba učiti, jer kod njega toga nema. Zatim ga je udario, a Ivica je bijesan otišao kući. Nikada nikome nije rekao da ga je Kanonik udario.
Jedan Zgubidanov rođak Žorž živio je u gradu i radio za jednog bogatog čovjeka. Svaki put kada bi im došao u posjetu, obukao bi skupa odjela svog gospodara i okitio se njegovim nakitom, te se hvalio po selu kao da je sve to njegovo. Žorž je ovoga puta došao kako bi ih obavijestio da je našao posao težaka za Jožicu. Jožica je pošao raditi u grad i vrlo brzo se navikao na tamošnje obilje, kakvo na selu nije poznavao. Jožica je ubrzo odlučio zaposliti i svog sina Ivicu na istom imanju. Smatrao je da je to u redu, iako je Ivica imao samo 12 godina, jer je već tada, po Jožinom mišljenju, bio pametniji od seoskog učitelja.
U selu je Ivica već tada slovio za pametnoga i nesvakidašnjeg dječaka. Zvali su ga “seljačkim groščićem”, zbog njegovog znanja i manira. Mnogi su smatrali da bi Ivica trebao ići dalje u škole i učiti se za suca ili fiškališa. Župnik i učitelj pokrenuli su inicijativu i odlučili poslati Ivicu u grad kod jednog mecene. Joža je najprije mislio da sve to čine kako bi im se, siromasima, narugali, ali onda su ipak odlučili poslati Ivicu u grad. Kanonik je pak, na sva zvona govorio kako su Kičmanovići ludi što šalju Ivicu u grad, jer seljačko dijete nikada neće moći postati gospodin, a nakon škole više neće moći biti ni seljak. Neće nikamo pripadati. Nikome nije bilo jasno kako je seljačko dijete uspjelo dobiti školovanje kod mecene, a Kanonikova djeca nisu, pa je Kanonik proširio vijest da su župnik i učitelj zapravo podmićeni.
Ivica je otišao u grad i tamo se školovao. S 20 godina bio je humanist. Živio je kod svog mecene. Vidimo Ivicu kako leži na krevetu i čeka svečanost kod svog mecene, usput razmišljajući o djevojci Lauri. Ivica je Meceni sastavio govor koji će izlagati na proslavi, na kojoj će po jedanaesti put za redom dobiti titulu predsjednika svog društva. Iako je Ivica napravio teži dio posla, Mecena nikako nije mogao naučiti govor napamet. Ljutio se na Ivicu zbog toga i pokušao ga nagovoriti da on održi govor umjesto njega.
Ivica se prisjetio kako je davno prije, dok se kao dvanaestogodišnjak spremao na odlazak u grad, čuo razgovor između roditelja koji su rekli da je Kanonik proširio sramotnu glasinu po selu o Ivičinoj majci. Iako je to bila laž, njegova majka rekla je mužu da je odvede u šumu i ubije ako misli da je to istina. Ivicu je njegov otac nakon toga odveo u grad. U gradu je Ivica osjećao nevjerojatnu sreću, ali i tugu. Ipak, nije se znao ponašati, jer je došao iz malog mjesta, pa je i u gradu sve ljude na ulici lijepo pozdravljao.
Kada su došli u Meceninu kuću, Mecena se naljutio na Ivicu jer mu nije poljubio ruku. Tek nakon što je to učinio, Ivicu su odveli da mu kupe odjeću, ošišaju ga i pretvore u pravog malog gospodina. Ivici je bilo teško prilagoditi se među gospodom, jer nije imao nikakva znanja o lijepom ponašanju. Jednom je plačući zaspao u sobi za sluge. Kada se probudio, čuo je kako sluge ogovaraju svoje gazde. Iako je Ivica došao u grad učiti, na kraju je najviše vremena provodio radeći za Žorža. Ivica je više naučio kako biti dobar sluga, nego kako biti gospodin.
Mecena kod koje je Ivica živio imao je zle krvi u sebi. Kada je imao 25 godina svidjela mu se jedna ljepotica iz sela, Dora, i on je odlučio da će biti njegova, iako je bila udana. Kada je nije mogao dobiti na lijep način, smislio je spletku kojom je njena muža smjestio u zatvor. Kada je Dora došla kod njega moliti da joj puste muža iz zatvora, Mecena ju je silovao. Nakon što je Doričin muž došao kući iz zatvora, ona mu je ispričala što joj se dogodilo. Muž joj je u bijesu sa sjekirom izašao iz kuće, a nedugo nakon toga, Dorina kuća počela je gorjeti.
Poluluda Dora uletjela je u plamen, želeći spasiti iz vatre svoju vjenčanu krunu. Proklinjala je svoju ljepotu i nesreću koju joj je ona donijela. Dora se jako opekla u vatri, a njen muž je poginuo u sukobu s Meceninim slugama. Dora je postala prosjakinja koja bi lutala naokolo po selima. Jednom prilikom, na nekoj svečanosti na kojoj se našla, čula je Mecenin glas. Bacila se na njega i počela ga proklinjati i udarati. Mecena je tada prvi put vidio što je zapravo učinio toj ženi. Kako bi se okajao, počeo je putovati svijetom u potrazi za mirom, a za Doru je uredio da joj županijska oblast isplaćuje novac za život, sve do njene smrti.
Kada je Ivica imao 19 godina u Meceninu kuću došla je živjeti djevojka Laura, Mecenina rođakinja. Ivica i Laura s vremenom su se jako zbližili, a onda se među njima rodila i ljubav. Laura je Ivici ispričala da ne zna tko joj je majka, jer je umrla dok je ova bila dijete, a za Lauru se nakon toga brinuo njen otac. Nakon što je poslovanje njenog oca propalo, on ju je na neko vrijeme ostavio kod jedne siromašne obitelji i otišao. Tako je Laura nastavila živjeti u kući s mnogo djece. Među njima je bio i jednooki sin gazdarice, dječak Ferkonja. Ferkonja se nasilno ponašao prema Lauri i još je odmalena govorio kako će mu Laura biti žena.
Ferkonja i njegova obitelj ružno su se ponašali prema Lauri. Kada se njen otac vratio, sve mu je ispričala i on je tada odlučio otići s kćerkom od tamo. Ali sljedeće jutro kada se Laura probudila, s užasom je vidjela da joj je otac umro. Tako je Laura ostala živjeti s Ferkonjom i njegovom obitelji. Ferkonja se ponekad brinuo za nju, a ponekad bi je zlostavljao.
Jednog dana, kada je Laura imala 13 godina, Ferkonja i Laura otišli su u šumu kako bi pronašli izvor vode. Putem su se izgubili, a naposljetku i posvađali, pa je Laura sama krenula iz šume. U mraku je zapela i pala. Bila bi i umrla da je sutradan nije pronašla starica Huda. Kada joj je djevojka ispričala svoju priču, Huda joj je ponudila da ostane živjeti s njom. Laura je tri godine živjela s Hudom i za to vrijeme naučila sve o ljekovitom bilju. Kada se starica Huda razboljela, pozvala je svoju prijateljicu Jurku i molila je da Lauru odvede njenom rođaku Meceni koji će se nastaviti brinuti o njoj.
Na noć proslave zbog Meceninog odlikovanja za predsjednika, Laura i Ivica proveli su noć skupa. Tako je počela njihova strasna romansa. Žorž i Mecena protivili su se tome, ali nisu ništa mogli učiniti jer je već sutradan Jožica došao po Ivicu da ga vodi doma, jer mu je majka bila na samrti.
Na brdu iza sela u kojem su živjeli Kičmanovići živio je Nikola Medonić. Medonić je posuđivao novac seljacima i to bez kamata, ali su zaduženici zato morali vraćati prihode u naturi, tj. u uzgojenom povrću ili životinjama. Svoju dug su jednog dana išli vratiti Kanonik i njegov sin Miha. Stari Medonić imao je kćer, pa je Kanonik spomenuo kako bi bilo dobro da je Miha oženi, jer Justa je bila bogata djevojka, iako nije bila lijepa. Na Uskrs je zato Miha darovao Justi bisernu ogrlicu, a ona njemu pisanicu.
Miha i Justa odlučili su se ženiti na zimu, ali poslije Tri kralja vrijeme je bilo tako loše da se nije znalo gdje će se održati svatovi. Njihova svadba trebala je ujediniti dvije bogate kuće, pa su svi pričali o njoj. Ipak, toj ženidbi protivila se Justina majka, Margarita, koja je kćer željela udati za slugu Stipu, jer je njega Justa doista voljela. Medonić je, s druge strane, htio da Miha i Justa ostanu živjeti kod njega nakon ženidbe, jer on nije imao sina, a Kanonik ih je imao mnogo. Svadba Mihe i Juste bila je najraskošnija u selu i trajala je osam dana i noći.
U Meceninoj kući vladao je mir nakon Ivičina odlaska. Mecena je tražio od Laure da mu postane kći, a ona je na to i pristala. Ali onda se Mecena razbolio i svakim danom mu je bilo sve gore. Zato ga je svake noći netko čuvao. Kada je došao red na Lauru, ona je te noći zamijenila Mecenin lijek s nekakvim žutim praškom. Nakon što mu je te večeri dala “lijek”, Mecena je umro. Laura je odmah uzela njegove ključeve i počela otvarati ladice po sobi. U sanduku u podu napokon je pronašla novce i odnijela ih u svoju sobu, a onda rekla Žoržu da dežura pred Meceninom sobom ako mu nešto bude zatrebalo.
Žorž je nakon nekog vremena ušao u Meceninu sobu da vidi treba li mu što. Kada je vidio da je Mecena mrtav, od šoka je prevrnuo svijeću i istrčao iz sobe. Ubrzo je kuću zahvatio požar, pa su Laura i Žorž zgrabili Laurinu škrinju gdje je stavila novce i izašli iz kuće. Iako je Žorž bio kriv za požar, nitko ga nije osudio jer su ga svi smatrali nesretnim slučajem.
Ivica je žudio da što prije ode iz svog sela. Jednom je šetao šumom, kad se ispred njega pojavila Anica, Kanonikova kći. Anicu je otac htio što prije oženiti, jer je bila jedna od najljepših djevojaka u selu, pa je mislio da bi joj mogao pronaći dobrog muža. Ivica je Anicu pitao za koga će se udati, a onda nije htjela odgovoriti, misleći kako će Ivica ići u župnike, što se pričalo po selu. Ivica ju je pitao želi li se za njega udati, a Anica, iako je bila zaljubljena u Ivicu, nije znala što da kaže, pa je samo počela bježati. Ivica ju je sustigao i zagrlio. Osjetio je Aničine vrele obraze i uzlupalo srce, ali ona se opet otrgla od njega i pobjegla.
Laura je od požara pobjegla kod jedne starice. Tamo je počela čitati Mecenina pisma i iz njih shvatila da joj je Mecena bio otac, a majka joj je bila Dora, žena koju je Mecena silovao. Lauru je saznanje da je ubila oca dovelo do kratkotrajnog ludila, ali kada je došla k sebi, zapalila je Mecenina pisma i otišla.
Kada se Ivica u nedjelju nakon crkve vratio kući, tamo ga je dočekala Laura. Laura je počela živjeti kod Kičmanovića, a Ivičina obitelj bila je oduševljena tom mladom ženom. Ipak, s vremenom im je počeli smetati što Laura živi s Ivicom, a da nisu vjenčani. Pred Ivicom je bila odluka hoće li oženiti Lauru i napustiti školu, ili će nastaviti sa školovanjem i napustiti Lauru. Kada se išao posavjetovati s Laurom, ona mu je u bijesu rekla da je samo ovim pitanjem njihova ljubav pukla. Rekla mu je da ga nikada neće voljeti kao njegova žena.
Ivica i Laura bili su pozvani u Mihinu kuću, gdje se Laura upoznala s Kanonikovim sinom i njegovom ženom. Nakon toga Ivica je krenuo dalje na školovanje, a Laura ga je samo hladno ispratila. Dok je odlazio, pored Kanonikove kuće sreo je Anicu. Anica je priznala Ivici da stalno misli na njega od onog dana kad su se sreli u šumi. Ivica joj je tada dao zlatni prsten i rekao joj da ga potraži u gradu.
Te zime rodilo se prijateljstvo između Laure i Mihe i njegove žene. Često su se posjećivali, sve dok se nije rodila ljubav između Laure i Mihe. Skrivećki su bili zajedno, ali ih je jednom opazila Ivičina majka. Ipak, s mužem se dogovorila da nikome neće reći što je vidjela. Laura je počela trovati Justu, Mihinu ženu i na kraju je ubila. Najprije se nakon toga preselila k Mihi, a onda su njih dvoje zajedno nekamo otišli.
Anica je otišla u grad, kako bi pronašla Ivicu. Budući da nikoga nije znala u gradu, otišla je u kapelicu pomoliti se. Tamo je upoznala jednu gospođu koja je rekla da će joj pronaći posao sluškinje. Jedne večeri rekla je Anici da se uredi, pa da zajedno idu u grad pronaći joj službu. Došle su u krčmu koju je otvorio Žorže nakon što se oženio, a onda je gospođa išla napiti Anicu i pripremiti je za gosta. Ispalo je da žele od Anice napraviti prostitutku. Tada je u krčmu došao i Ivica. Čuo je krikove iz sobe i išao spasiti jadnu djevojku, kada je shvatio da je to Anica. Odveo ju je u svoju sobu.
Laura i Miha preselili su se u dvorac van grada. Miha je na svojim poslovnim putovanjima upoznao jednookog čovjeka i pozvao ga da dođe živjeti s njim. Bio je to Ferkonja, koji je odmah prepoznao Lauru kada je s Mihom došao u dvorac. Ferkonja je opet počeo prisvajati Lauru, a Laura mu se, baš kao što je činila dok je bila dijete – pokorila. Uskoro se i Miha razbolio. Laura je i njega počela trovati. Ali kako je ti predugo trajalo, nagovorila je Ferkonju da uguši Mihu, kako bi njih dvoje mogli pobjeći s njegovim novcem. Tako je i u činio. Kada su uzeli novac, Laura je ubila i Ferkonju.
U jednom svratištu Ivici je pristupio jedan čovjek i počeo pričati s njim o harambašici Lauri. Ali onda je čovjek skinuo krinku i pokazalo se da je to bila prerušena Laura. Laura je pala Ivici pod noge i molila ga da joj sve oprosti i primi je natrag. Ivica ju je odbio jer je želio oženiti Anicu. Laura se na to razbjesnila i rekla mu da, ako neće biti s njom, neće biti ni s jednom drugom ženom.
Došao je dan Ivičine i Aničine svadbe. Svadba je bila mirna, ali odmah poslije ponoći, na slavlje je upala Laura sa svojom bandom. Laura je zahtijevala da joj predaju Anicu. Ljudi su pokušali spasiti nesretnu djevojku, ali nisu uspjeli. U borbi su umrli Jožica i Kanonik, a Ivičina majka umrla je sutradan. Nakon tri dana pronašli su i Aničino unakaženo tijelo.
Ubrzo je i Laura ulovljena. Na sudu je priznala sve što je napravila. Ivica se vratio u grad i tamo počeo raditi kao niži službenik. Na kraju je postao registrator koji je malo radio i puno pio, povlačeći se tako kroz život. Kada je među svojim spisima pronašao dokumente o Lauri, posve je izgubio pamet i sve te spise je u bijesu i ludilu zapalio.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Ante Kovačić
Rođen 6. lipnja 1854. godine u obitelji hrvatskih seljaka u Hrvatskom zagorju, Kovačić je pohađao pravni fakultet, a počeo je pisati 1875. godine. Iako njegova rana djela imaju romantične sklonosti, u kasnijim godinama piše pod utjecajem realističke literature.
Njegove priče i romani često su imali snažni satirički prizvuk i predstavljaju oštru kritiku nepravde u hrvatskom društvu njegova vremena. Jedan od njegovih romana, “Među žabari“, ostao je nedovršen jer su građani Karlovca prosvjedovali nakon što su pročitali njegove prve odlomke u lokalnim novinama.
Najpoznatije djelo Ante Kovačića je poluautobiografski roman “U registraturi” (1888). U njemu je izrazio veliku naklonost prema običnom hrvatskom narodu, ponajviše seljaku koga je smatrao superiornim građanstvu snobizma.
U kasnijim godinama, Kovačić je počeo pokazivati simptome mentalnog poremećaja koji je postepeno utjecao na njegov rad, uključujući i posljednja poglavlja “U registraturi”.
“U registraturi“, kombinirajući dijelove socijalne satire, naturalističke opise hrvatske birokracije i seljaštva, kao i fascinaciju nadnaravnim nasljeđem od romantizma, ipak je ostao najmoćniji hrvatski roman 19. stoljeća. 1974. godine adaptiran je u popularnu televizijsku mini seriju u kojoj glumi Rade Šerbedžija.
Kovačić je bio poznat kao nepokolebljivi pobornik Ante Starčevića i njegove Hrvatske stranke prava. Kao takav oštro se suprotstavio Ivanu Mažuraniću i napisao doslovno travestiju Mažuranićeve pjesme Smrt Smail-aga Čengića.
Najpoznatija djela: Zagorski čudak, U registraturi, Fiškal, Smrt babe Čengićkinje, Među žabari
Umro je 10. ožujka 1889. godine od upale pluća na psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu.
Odgovori