Smrt Smail-age Čengića epski je spjev kojeg je napisao Ivan Mažuranić. Spjev je podijeljen na pet pjevanja, a oni skupa imaju 1134 stiha. Pjevanja su Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. Najduže pjevanje je četvrto, Harač i ima 623 stiha, a najkraće je posljednje Kob, sa samo 34 stiha. Djelo je napisano štokavskim osmercem i desetercem, što je bilo uobičajeno za tadašnje epove.
Ovaj ep prvi put je objavljen 1846. godine u almanahu Iskra. Mažuranić je na povijesnim činjenicama izgradio gotovo pa romantičarsku priču o tiraninu Smail-agi Čengiću i kraju njegove vladavine. Porazili su ga brojčano inferiorni, ali duhom i hrabrošću nadmoćniji Crnogorci te jedan od vojnika iz aginih vlastitih redova koji mu je okrenuo leđa upravo zbog Smail-agine okrutnosti.
Glavna ideja ovog Mažuranićevog spjeva je zagovor borbe za slobodu i prava naroda, pa čak i da se okrenuo protiv tiranina. Mažuranić je to ispričao kroz junačku priču u kojoj se podčinjeni okrenu protiv svog tlačitelja i upravo zbog moralnosti njihove borbe, pobjeđuju. Pripovjedač u epu favorizira opoziciju, stoga on nije klasičan objektivni pripovjedač. On je emocionalno angažiran kroz cijelo djelo, pa time bira stranu i samog čitatelja.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Smail-aga Čengić bio je veliki turski vojskovođa i moćnik koji je svoju moć iskazivao tiranijom nad neprijateljem. Stolovao je u kuli u Stolcu hercegovačkom gdje je svojim podanicima izdao naredbu da pobiju sve kršćane, odnosno, Crnogorce zarobljene na rijeci Morači. Smail-aga odlučio je neke zarobljenike nabiti na kolac, neke dati objesiti, a nekima odrubiti glavu. Ove grozne smrti smislio je samo kako bi čuo preklinjanje zatvorenika, pa se grozno iznenadio kad je vidio da Crnogorci sva mučenja podnose bez glasa, kao da se uopće ne boje. Smail-agu Čengića ovo je još više razbjesnilo. Bijes u njemu izazivao je strah da Crnogorci misle kao Smail-aga ipak nije toliko strašan. Zbog toga njegova tiranija bila je još gora.
Aginoj tiraniji usudio se suprotstaviti samo starac Durak. Durak je bio dugogodišnji Agin savjetnik, pa mu je i sada savjetovao da prestane s ubojstvima Crnogoraca, jer mu njegovo dugogodišnje iskustvo u ratovanju govorilo mu je da će Crnogorci kad-tad krenuti u osvetu. Smail-agi Čengiću nije se svidjelo ovakvo protivljenje, pa je dao smaknuti i starca Duraka. Durakov sin, Novica, Agin odani sluga i vojnik, molio je agu da mu poštedi oca, ali ovaj nije htio slušati, već je starog Duraka ubio pred Novičinim očima. Novica je zbog toga odlučio okrenuti se protiv Smail-age.
Povrijeđeni Novica odlučio je otići iz turske vojske i pridružiti se neprijatelju, Crnogorcima, kako bi s njima osvetio smrt svog oca. U noći je pobjegao iz turskog tabora i preko planinskih klanaca krenuo prema crnogorskom taboru. Put nije bio lagan, a Novica se najviše bojao da će poginuti prije nego osveti oca. Dok je bježao, neprijatelji su mu bili i Crnogorci i Turci, pa se Novica skrivao po šumama i nastojao preživjeti bijeg.
Kada je napokon došao pod zidine crnogorskog tabora, Novica je pregovarao sa zaštitarima, koji su ga pustili u zidine nakon što im je Novica predao svoje oružje. Novica je pristupio crnogorskoj četi kojoj je na čelu bio harambaša Mirko.
Četa se okupila na Cetinju, a među njima je bio i Novica. Novica se pokrstio kako bi se uopće mogao boriti na strani Crnogoraca te tako postao ravnopravan s njima. Prije nego je četa krenula u boj protiv Smail-age i njegove vojske, svećenik je održao dugi govor o važnosti borbe u koju se upuštaju. Na kraju ih je sve blagoslovio i tek je onda četa mogla krenuti.
U to vrijeme Smail-aga je došao na Gacko polje i tamo se ulogorio. Od Crnogoraca je počeo tražiti harač, tj. porez koji Turci uzimaju od kršćana. Harač je ovoga puta bilo toliko velik, da ga ionako osiromašeni Crnogorci nisu mogli platiti. Harač je bio jedan dukat po glavi i jedan ovan po obitelji. Većina nije imala ništa za dati, pa su takve Turci odvodili u zarobljeništvo. Ljudi su kukali da njima treba kruha, treba im krov nad glavom. Nisu imali ni za svoje potrebe, a pogotovo ne za harač. Agu je to naljutilo, misleći da se Crnogorci samo pokušavaju izvući, pa je još jednom odlučio pokazati svoju okrutnost.
Odlučio se na đilitanje. Đilitanje je bilo nadmetanje u bacanju koplja, s time da se koplje bacalo u zarobljenike. Smail-aga je bacio koplje, ali umjesto da je pogodio nekog Crnogorca, pogodio je svog Turčina u oko. Ova sramota izazvala je smijeh među zarobljenicima. Ovo je još više razbjesnilo agu. Smatrao je da ga se narod ne boji dovoljno. Smail-aga se povukao u svoj tabor kako bi smislio osvetu Crnogorcima, a za to vrijeme njegovi vojnici su se uhvatili pjesme, pijače i hrane.
Iste večeri Novica je doveo svoju crnogorsku četu u Smail-agin tabor. Četa je iznenadila pijane i uspavane Turke, pa nisu stigli pružiti nikakav otpor. U bitci je pao i sam Smail-aga, pa je Novica tako osvetio oca. Crnogorci su iz bitke izašli kao pobjednici, noseći Smail-aginu glavu u znak pobjede.
Pravda je bila zadovoljena. Smail-aga je bio ubijen, a narod donekle oslobođen. Na Smail-agino mjesto postavljen je drugi Turčin, ali on nije bio ni do koljena Smail-agi. Nije bio ni velik, ni snažan, a ni strašan kao Smail-aga. Agino odijelo loše je visilo s njega, a mač je tužno sjao, pa novi aga više nije sijao nikakav strah.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Ivan Mažuranić
Rođen 11. kolovoza 1814. godine, Ivan Mažuranić bio je političar, prevoditelj, jezikoslovac i hrvatski pjesnik. Obrazovanje je stekao na Sveučilištu u Zagrebu, a svoj mandat Hrvatskog bana započeo je 1873., a završio 1880. godine.
Od prvih stihova koje je objavio 1830. godine, najpoznatiji je po svojoj duljoj pripovjedačkoj pjesmi “Smrt Smail-age Čengića” (1846.), napisana u tradiciji usmene epske poezije i pokazuje odanost južnoslavenskoj, uzimajući za glavnu temu borbu Crnogoraca protiv Turaka. Djelo je prevedeno na mnoge jezike.
Najpoznatija djela: Smrt Smail-age Čengića, Njemačko-ilirski slovar
Tijekom svog književnog djelovanja, pisao je pod pseudonimima Branimir, Slavomir i Ilir te šiframa.
Umro je 4 kolovoza 1890. godine u Zagrebu.
Odgovori