Pripovijest Tena slovi kao jedna od najpoznatijih i najuspjelijih Kozarčevih književnih djela. U njoj je dao i pouku, ali i kritiku prema svojoj rodnoj zemlji, Slavoniji. Primjećujemo njegovo odlično uočavanje detalja kod opisa okoline, životnih situacija i likova, a najviše opis karaktera i života glavnog lika, Tene. Kozarac se ovdje pokazao kao odličan portretist, koji pored toga što ima odlično oko za detalje, posebnu pozornost pridaje likovima koje oživljava duboko i suptilno.
Djelo je napisano realističkim pripovjednim tehnikama. Niti likovi niti radnja se ne uljepšavaju već se prikazuju u potpunoj realističnosti, sa svim njihovim dobrim i lošim osobinama. Iako se čini da će opis djevojke Tene krenuti u romantičarskom smjeru, kao što je to kod Kolareve Breze, ovdje se vrlo brzo “prizemljuje” Tenin karakter, koji je sve samo ne savršen. Ali Kozarac ga nije napravio bez pozadine. Vrlo brzo saznajemo zašto je Tena bila takva kakva jest. Na njen odgoj i osobnost utjecali su njeni roditelji, njihova osobnost, a onda i okolina, tako da su gotovo svi postupci glavnog lika donekle opravdani.
Kozarac nam priča priču o Teni koja je bila sve samo ne čedna, skromna i bogobojazna, što su bile glavne odlike žena njegova doba. Ipak, ona nije ni negativan karakter. Govoreći o njoj, autor je niti osuđuje, niti veliča, već samo iznosi njenu priču, ostavljajući čitatelju da se bavi kritikom.
Opis Slavonskog sela, ljudi i običaja, također je dojmljiv. Opisan je raspad tradicionalnog sela u Slavoniji na moralnom i materijalnom planu, a sve uz pomoć opisa detalja slike sela, ponajviše iz socijalne perspektive. Djelo se čini kao pogled u prošlost, a Kozarac je mnogo toga objasnio da bolje razumijemo i likove i njihove postupke. Iako je pripovjedač objektivan i neutralan, poprilično sretan kraj priče govori nam da pisac nije ni u jednom trenutku namjeravao osuđivati glavni lik zbog života kakvim je živjela.
Kratak sadržaj
Djevojka imenom Terezija, koju zovu Tena, jedina je kćer obitelji Pavletić. Jerko Pavletić, Tenin otac, slovi kao lijen, nemaran i ravnodušan. Tenina majka je bolesna, ali brižna žena koja jedva izdržava uz takvog supruga. Naime, on se uopće niti malo ne brine za imanje i skrb žene i djeteta. Njegova supruga je očajna i ne zna što poduzeti.
Nakon raspada obiteljske zadruge, Jerko nije znao što i kako početi sa svojim dijelom imanja. Iz tog razloga, majka je željela udati Tenu što prije pa i prije osamnaeste godine, kako bi njezin život bio što lakši i ljepši.
Već nakon navršene šesnaeste godine, Tena je bila prava ljepotica. Imala je lijepe crte lice te se svom svojom pojavom pretvarala u pravu, raskošnu ženu. No, majka je bila zabrinuta. Kako je Tena bivala sve starija, tako je sve više karakterno sličila svome ocu.
Tenina ljepota nikako nije mogla promaknuti niti jednom seoskom momku pa ju je majka odlučila udati za imućnog i vrlo uglednog Jozu Matijevića. Majčin izbor, Tena je prihvatila bez ikakvih vidljivih osjećaja. Niti je bila tužna niti sretna. A na isti način, Tena je proživjela i majčinu smrt. Prihvatila ju je kao sudbinu te nije plakala niti je bila tužna. Čak je na neki način Tena postala nesputanija. Naime, nemarni i uvijek pijani otac, svojom nebrigom nije joj nikako ograničavao slobodu.
Pošto je došlo do nemira u Bosni, u Posavini su se zbog velikih nemira premještale čete austro-ugarske vojske. Vojnici su iz tog razloga bili smješteni u kuće među obiteljima. I u kuću obitelji Pavletić, bio je smješten vojnik. I to mladi Jaroslav Beranek. Tena se odmah zagledala i zaljubila u mladog vojnika, a i on u nju. Teni uskoro nije bio ni na kraju pameti Jozo Matijević i njezino obećanje za brak.
Uskoro je vojska morala napustiti selo, a to se ticalo i Tenine ljubavi, vojnika Beraneka. Tena je bila jako tužna te je dane provodila tugujući za njim. Nosila je crnu maramu kojom je obilježila svoju tužnu sudbinu.
Obitelj Matijević čekala je da se Tena uda za Jozu, no ona to nije htjela niti čuti. U inat Teni, Jozo se oženio za djevojku iz drugog sela koju nije volio, a ona nije bila niti lijepa.
U to vrijeme, u Tenino selo počeli su dolaziti trgovci drvetom. Dolazili su iz svih krajeva pa su tako bili zamijećeni Bavarci, Francuzi, Bečani i Englezi. Između ostalog, stigao je predstavnik jedne pariške tvrtke Leon Jungman. On je bio mlad i vatren, uživao je u životu, a na ruku su mu išli i ljepota i bogatstvo.
Sve djevojke u selu bili su primijetile mladog Parižana te su koristile svaku priliku ne bi li vrijeme provodile s njim u društvu. No, Tenu on nije zanimao. Iako ju je odmah ugledao i pozivao par puta kod sebe, Tena ga nije doživljavala. Leon je iskoristio njezinog nemarnog oca i podmitio ga. Zauzvrat mu je on trebao dovesti Tenu.
U početku je otac nagovarao Tenu da sama otiđe kod Leona, ali kada ona nije htjela slušati, otac ju je odlučio odvesti na silu. Tako je Tena postala Leonova ljubavnica. Leon je uživao u Teninoj raskošnoj ljepoti, a ona u njegovoj pažnji i lagodnom životu. Dani su joj tako prolazili dok nije upoznala još jednog svog obožavatelja, ciganina Đorđa. Đorđe je bilo mladi svirač violine.
Đorđe je bio očaran Tenom i nosio joj je stalno poklone. Ona je pak sve više uživala u njegovoj svirci i pažnji te su njih dvoje postali ljubavnici. Đorđe je zanemario svoju ženu, Ciganku Marušku.
Ubrzo je Leon shvatio da Tenu dijeli s Đorđom pa su se njih dvoje sukobili. No, Tena nikako nije mogla podnijeti činjenicu da ona kao jedna tako lijepa žena mora biti samo s jednim muškarcem. Te se nastavila viđati s Đorđom.
No, uskoro je Leon dobio premještaj te je morao napustiti Tenu i njezino mjesto. Tena je bila neutješna i plakala je danima. Leon joj je ostavio brojne poklone u kojima su ona i njezin otac mogli još neko vrijeme uživati.
Iako su jedno vrijeme lijepo i lagodno živjeli, uskoro je nestalo sve što im je Leon bio ostavio. Tenin otac nije nigdje radio, a njoj je također sama pomisao na rad ili na udaju bila mrska.
Pošto je Teni bilo jasno da neće ovako moći nastaviti živjeti uz oca, morala se pobrinuti za sebe. Odlučila je pronaći nekoga tko će se za nju brinuti. I pronašla je čak dvojicu. Jozu Matijevića koji je bio oduvijek nesretno zaljubljen u nju, a sada oženjen ružnom ženom koju nije volio te ciganina Đorđa koji ju je obožavao pokazujući to brojnim poklonima.
Tako se Tena pobrinula za sve. Preko Joze je bila osigurala hranu, a Đorđe joj je redovito davao novac. Kada je Tena dolazila u kuću Joze, njegova žena Ivka morala joj je osigurati obrok. Ivka ju je trpjela, prihvaćajući činjenicu da je Tena bila gospodarica u njezinoj kući. Jozo i Đorđe su također prihvatili jedan drugoga. Jedini otpor pružala je Đorđova žena Maruška. Ona se nikako nije mogla pomiriti sa sudbinom, a Đorđe ju je radi toga konstantno tukao i tjerao. Ovu situaciju cigani nikako nisu mogli podržati.
Malo nakon rođenja Ivkinog i Jozinog djeteta, ono je umrlo, a Jozo se tako sve više okrenuo Teni. Maruška se smirila te je prestala proganjati Tenu i Đorđa. Čak se i sprijateljila s Tenom. Maruška je Tenu obasipala poklonima i često dolazila kod nje. Tako joj je jednom donijela lijepu maramu iz Bosne koju je Tena rado primila, ništa ne sumnjajući.
Uskoro je Tena dobila kozice, a ta bolest ostavila je traga na njezinom licu. Nekada lijepo lice, postalo je unakaženo, a sve to došlo je iz marame. Na taj način Maruška se osvetila Teni i Đorđu. Đorđu se osvetila još i time da je nosila sina, ali on nije bio Đorđov.
I Jozo i Đorđe napustili su Tenu jer niti jedan je nije iskreno i stvarno volio. Tena je ostala sama, siromašna i ružna. Njezino imanje je od bijede propalo, a ona je dane provodila u bijedi.
U selo su uskoro počeli dolaziti Česi koji su kupovali opustošene kuće. Tako je jedan mladi vojnik bez ruke došao sa željom da kupi Teninu kuću. Kupio je Teninu kuću za dvjestotinjak forinti te je s veseljem krenuo prema njezinoj kući.
Tena ga je skoro otjerala misleći da je prosjak. No, kada su se oboje zagledali jedno u drugo, shvatili su da se poznaju. Naime, radilo se o vojniku Beraneku, Teninoj velikoj ljubavi. Tada su krenuli jedno drugome u zagrljaj.
Tako završava ovaj roman s nadom i porukom da prava ljubav postoji te da svatko ima mogućnost ispraviti svoje greške.
Pogledajte i video lektire Tena!
Josip Kozarac
Josip Kozarac (1858.-1906.) rodio se u Vinkovcima gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Iako je jedva završio gimnaziju, nakon što je upisao u Beču studij šumarstva, diplomirao je već 1879. godine i to kao najbolji student. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela.
Stvarao je u doba realizma, a bio je romanopisac i pripovjedač. U pripovijetkama i romanima pisao je o tome kako su živjeli ljudi u slavonskim selima, a posebnu pozornost posvetio je ljudima i prostoru koji je opisivao.
U početku je radio kao šumarski stručnjak te je tada vidio u kojoj mjeri na život seljaka utječu ekonomija i politika. Vidio je pred svojim očima kako umire tradicija, kako se ljudi nisu snašli u novom ekonomskom poretku. Posebnu pozornost pridavao je tome koliko napuštanje sela i zemlje može biti pogubno za čovjeka.
U svojim književnim djelima često je prikazivao crno bijelu sliku sela i grada. Grad je za njega značio nešto strano i zastranjeno, čovjek koji je odlučio živjeti u gradu nije bio častan niti moralan. S druge strane njegovao je patrijarhalni život, ali isticao je da je bitna modernizacija poljoprivrede tj. same obrade zemlje.
Njegovo pisanje baziralo se na veličanju seoskog života, na tradiciji i običajima, za koje je smatrao da su cilj života. U pisanju se najviše isticao njegov opis likova, posebice ženskih slavonskih ljepotica. Isto tako, vrlo dobro je opisivao pejzaže, predivne slavonske šume i ravnice.
Njegova najpoznatija djela su: “Slavonska šuma”, “Tena”, “Tri ljubavi”, “Tri dana kod sina”, “Oprava”, “Mrtvi kapitali”, “Među svjetlom i tminom”.
Autor: M.L.
Odgovori