Gospoda Glembajevi jedna je od najpoznatijih drama Miroslava Krleže. Prva je od tri drame koje pripadaju ciklusu o Glembajevima. Ostale dvije drame su “U agoniji” i “Leda”. U ovaj ciklus ubraja se još jedanaest Krležinih novela. Krleža je ovaj ciklus pisao od 1929. do 1930. godine. Likovi su gotovo isti u svim djelima ciklusa, a radnja među knjigama također je povezana. Ipak, svako djelo iz ciklusa može se i samostalno čitati.
Gospoda Glembajevi psihološka je drama, za koju je sam Krleža rekao da je u hrvatsku književnost došla 40 godina prekasno. Likovi su doista ključni element ove radnje. Radnja se temelji na njihovoj karakterizaciji i postupcima, te se upravo na njima gradi i ideja ovog djela.
Centralni lik drame je Leon Glembaj, sredovječni slikar koji je cijeli svoj život pokušavao pobjeći od prokletstva vlastite obitelji. Ipak, njegova narav činila ga je pravim Glembajem, upravo onakvim kakav nikada nije želio pobjeći. Leon kritizira Glembajevštinu svoje obitelji, ne primjećujući da joj je i sam podlegao. On pokušava promijeniti sve oko sebe i upravo zbog toga i sam propada.
Na kraju Leon ipak podlegne prokletstvu i postane ubojica, potvrdivši da su svi u njegovoj obitelji kriminalci ili samoubojice.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Radnja ove drame započinje jedne večeri 1913. godine, u kući Ignjata Glembaja, imućnog bankara. Te večeri u bankarevoj kući odvijala se proslava svečanog jubileja tvrtke Glembaj LTD. Na proslavu su bili pozvani samo važni i ugledni uzvanici, kakvi su bili i sami Glembajevi. Ali na proslavu je, došao i Leon Glembaj, Ignjatov sin iz prvog braka. Leon je bio slikar i doktor filozofije koji je 11 godina izbivao iz kuće i putovao po Europi.
Radnja se nastavlja u salonu ukrašenom portretima obitelji Glembaj. Uzvanici su se šetali po salonu, promatrali portrete te ih komentirali, uglavnom se diveći uspješnim članovima ove obitelji. U salonu je sjedila i Angelika, udovica Leonovog starijeg brata, koji se prije nekoliko godina ubio. Leonu se uvijek sviđala Angelika. Počeo je razgovarati s njom o njenom portretu na zidu, istaknuvši kako slikar nije pogodio neke njene crte lica. To je Angeliki potvrdilo da je Leon upamtio njeno lice u tančine, što znači da gaji osjećaje prema njoj. To stvori nekakvu strastvenu napetost između njih.
U salon su tada došli župan Fabriczy i dr. Silberbrandt, ispovjednik barunice Castelli, druge Ignjatove supruge. Pridošli su počeli razgovarati o uspješnosti članova obitelji Glembaj, na što Leon prkosno odvrati da su svi Glembajevi lopovi i ubojice. Kako bi to potvrdio, ispričao je legendu stare Barbóczyjeve. Po toj legendi prvi je Glembay stekao svoje bogatstvo tako što je opljačkao kranjskog zlatara dok je nosio zlato u varaždinsku crkvu. Zlatara je ubio, a od plijena stekao veliki imutak koji ga je uzdigao na društvenoj ljestvici. Od tada nad Glembajevima vidi prokletstvo zbog kojeg su svi Glembajevi bolesni, nestabilni, skloni kriminalu i prevari, a ne ustručavaju se ni ubojstva.
Većina Glembaja na kraju počini ili ubojstvo ili samoubojstvo. Samo u posljednjoj generaciji ubili su se Leonov brat, majka i sestra. Leon je, na opće zgražanje, nastavio govoriti o razvratnim zločinima koje su počinili članovi njegove obitelji, zbog čega su se mnogi počeli odmicati od njega i ogovarati ga.
Neugodnu situaciju prekinuo je odvjetnik barunice Castelli, ušavši u salon s novinama u ruci. Komentirao je kako su socijalističke novine ponovo objavile članak koji govori protiv barunice Castelli. Naime, nedavno se ubila švelja obitelji Glembaj, bacivši se kroz balkon njihove vile. Smatralo se da je to bio njen posljednji očajnički čin, nakon što je barunica odbila dati joj novčanu potporu. Od barunica se očekivalo da će joj pomoći jer je ona kočijom pregazila i ubila šveljinu svekrvu. Nakon toga švelja je ostala sama, a k tome je bila i trudna. Bez novca završila bi na ulici, pa se radije ubila kada je vidjela da joj ohola barunica, koja je još i skrivila smrt njene svekrve, neće dati novac.
Ipak, uvaženi članovi društva u salonu smatrali su da je barunica nepravedno optužena za skandal. Kada je barunica s mužem Ignjatom napokon došla u salon, Leon nije mogao izdržati a da ne optuži svoju maćehu za oba ubojstva. Rekao je da njena odgovornost za trudnu švelju bila moralna, ako već nije bila formalna. Ovaj komentar uzrujao je barunicu, pa se povukla iz salona. Dr. Silberbant, baruničin ispovjednik, ali i ljubavnik, odmah je svalio krivnju za smrt švelje na Leona, jer je Leon rekao švelji Faniki da joj je bolje baciti se kroz prozor nego čekati da će joj barunica ikada išta dati.
Ova optužba uznemirila je i razbjesnila je Leona. Počeo je napadati dr. Siberbranta i barunicu govoreći da su njih dvoje ljubavnici. To je čuo i njegov otac, ali Ignjat nije htio povjerovati u takve izjave, koliko god se činile istinite. Ali ova optužba na kraju je zabrinula doktora, pa je ovaj molio Leona da povuče tu optužbu pred Ignjatom, a Leon je to odbio smatrajući da je optužba istinita.
Leon je uzrujan otišao u svoju sobu kako bi se spakirao i ponovo otputovao. U sobu mu je došao otac i počeo pričati o nevažnim temama. Ali to je bio samo uvod, jer je vrlo brzo Ignjat zahtijevao da mu Leon objasni što je mislio reći s tim optužbama da su barunica i doktor ljubavnici. Leon mu kaže sve što misli, ali to samo izazove svađu između oca i sina. Leon počne optuživati oca i barunicu da su krivi za smrt njegove majke. Iako su znali da se njegova majka ubila, Leon sumnja da ju je ubila barunica kako bi se mogla udati za Glembaja.
Leon počne pričati o svojoj sestri, Alis Glembaj, za koju su svi govorili da se utopila nakon što joj se čamac slučajno prevrnuo na jezeru. Ali Alis je bila odlična plivačica i sve stvari koje je imala sa sobom, ostale su netaknute u barki, pa je Leon rekao da je ona zapravo namjerno skočila u vodu kako bi se utopila. Leon je ocu rekao da je Alis to učinila jer je otkrila da je barunica Castelli spavala s njenim zaručnikom. A zatim je Leon, da potvrdi baruničin nemoral, ispričao ocu kako je barunica i njega pokušala zavesti kada je bio mlad, one godine kada se vratio kući s fakulteta na ljetne praznike.
Ignjat to više nije mogao slušati, pa je u bijesu udario sina. Vani je počela oluja koja je nadglasavala svađu oca i sina. Na vrhuncu svađe Leon je priznao da ga je barunica uspjela zavesti i da su njih dvoje spavali. Nakon tog sramotnog čina, s kojim Leon nije samo iznevjerio oca, već, prije svega, svoju pokojnu majku, Leon je otišao iz kuće i jedanaest godina se nije htio vratiti. Ovo priznanje pokosilo je Ignjata. Pozlilo mu je i on je počeo dozivati svoju ženu. Ali ona nije bila u sobi, što je potvrdilo sumnje starog Ignjata. Kada je barunica napokon došla, rekla je da je bila u vrtu jer je hvata strašna migrena. Na te riječi starac je pao na pod i umro nakon srčanog udara.
Nakon što je Ignjat umro, položili su ga na njegov krevet. Leone je sjedio uz tijelo oca i slikao njegov portret. U sobi su bili još i doktori Silberbrandt i Altmann. Razgovarali su o životu, a Leon bi samo sarkastično komentirao njihove izjave. Obiteljski odvjetnik pokušavao je telefonski saznati kako će Ignjatova smrt utjecati na tvrtku i financije obitelji.
U sobu je ušla i barunica pa počela razgovarati s Leonom. Spomenula je njihovu kratku vezu i osjećaje koje je tada imala prema Leonu, što se njemu učinilo kao prvi razgovor u kojem je barunica bila bar malo iskrena. Odvjetnik je pozvao barunicu da popričaju o Ignjatovoj ostavštini.
U sobu je tada ušla i Angelika. Leon joj je rekao da je ona jedina iskrena osoba u kući te je samo zbog nje ovdje ostao. Priznao joj je da sebe krivi za očevu smrt, pa Leonu nakon toga pozli, a Angelika ga pokuša utješiti, kao što je to uvijek i činila. Leon joj kaže kako je znao da će se dogoditi nešto loše, jer to se uvijek dogodi kada sanja mrtve ribe.
Razgovor Angelike i Leona prekine barunica Castelli, bijesno uletjevši u sobu nakon što je saznala da joj muž nije ostavio nikakav novac. Vrištala je kako je Ignjat potrošio čak i njen novac, pa je sada ostala bez ičega. Počela je vrijeđati Leona, a pogotovo Angeliku, optužujući ih da bludniče pred tijelom mrtvog oca. Leon se razbjesni na to, pa se počne svađati s barunicom i napadati je. U trenutku najveće ljutnje zgrabio je škare s očeva stola i njima ubio barunicu.
Angelika je ostala nepomična od šoka, kada je sluga rekao da je doktor ubio barunicu. Izvana se još samo čuo cvrkut ptica.
Pogledajte i video lektire Gospoda Glembajevi!
Miroslav Krleža
Miroslav Krleža, rođen u Zagrebu 7. srpnja 1893., bio je esejist, romanopisac, pjesnik i dramatičar te dominantna figura u modernoj hrvatskoj književnosti.
Čovjek snažnog intelekta, Krleža je pisao s velikim intenzitetom, neustrašivo kritizirajući političke i društvene nepravde. O snazi i važnosti njegovog rada treba suditi iz čitavog njegovog opusa – 40ak svezaka priča, eseja, političkih komentara, predstava, poezije, kao i nekoliko romana. Ogroman opseg njegovih tema širio se kroz njegove tekstove, koji često funkcioniraju kao međusobno ovisni dijelovi jednog organskog jedinstva.
Njegovi romani, poput “Povratak Filipa Latinovicza” (1932.) i “Na rubu pameti” (1938), u kojem glavnu ulogu imaju intelektualci koji su izgubili svoju moć djelovanja u svijetu koji karakterizira spremnost da porobe nečiji um zbog materijalne koristi ili zbog osjećaja pripadnosti.
Krležina dramska trilogija “Gospoda Glembajevi” (1932) optužnica je dekadencije hrvatske buržoazije pod vlašću Austro-Ugarske. Napisao je i djela kojima obrađuje tematiku prošlosti eksploatacije i stradanja hrvatskih seljaka – na primjer, priče iz zbirke “Hrvatski bog Mars” (1922.) i “Balade Petrice Kerempuha” (1936), koji većina smatra njegovim najboljim djelom.
Najpoznatija djela: Povratak Filipa Latinovicza, Hrvatski bog Mars, Balada Petrice Kerempuha, Na rubu pameti, Baraka pet be,
Krležina djela karakteriziraju njegovu nepokolebljivu predanost humanizmu i slobodu uma pojedinca protiv društvenih i mentalnih ograničenja bilo razvijenog buržoaskog društva, bilo dogmatskog socijalističkog. Bio je najveći pisac hrvatske književnosti 20. stoljeća.
Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.
Odgovori