Roman Augusta Šenoe Seljačka buna prvotno je, 1887. godine, izlazio u nastavcima u Vijencu, da bi 1878. godine izašao kao knjiga. U romanu je stajala posveta Mihovilu Pavlinoviću, vođi hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji.
Seljačka buna najbolje je i najpoznatije djelo Augusta Šenoe u kojem je ispisao povijest.
U predgovoru romana naveo je sve dokumente koje je proučio te je spomenuo i da su sve osobe koje su u romanu spomenute uistinu i stvarne, odnosno da su postojale.
Autor je navedeno spomenuo jer je smatrao da se jedino upoznavanjem s povijesnim činjenicama može iznijeti prava i istinita priča o tadašnjim zbivanjima. Ovim povijesnim romanom August Šenoa suočio je sadašnjost s prošlošću, smatrajući da je povijest upravo učiteljica života.
Kratak sadržaj
Radnja “Seljačke bune” započinje 1564. godine, krajem veljače, u Susjedgradu. Prošlo je već gotovo godinu dana kako je suprug Ursule Hening preminuo. Ursula nema sinove, ali ima dvije kćeri i dva zeta. Kći Anka udana je za bogatog velikaša, Mihovila Konjskog, dok je druga kćer Marta u dana za Stjepka Gregorijanca koji je sin podbana Ambroza Gregorijanca.
U obitelji Hening već više od sto godina u posjedu su dva imanja, Stubica i Susjed i oni se ne smiju dijeliti. Ona su posjed Dore Arland koja se udala za Heninga I. Već neko vrijeme Ursula vodi parnicu oko posjeda protiv rođaka koji je Susjedgrad prodao protupravno Franji Tahiju. Kada je Ursula otišla u posjet kćerima, Tahi je u gluho doba noći uselio na oba imanja.
U kući Ilije Gregorića seljaka iz Brdovca, slijepi Jurko koji je u pratnji kćeri Jane, priča o prokletstvu koje prati obitelj Hening. Naime, obitelj Hening je proklela starica jer joj je Dora Arland zavela, a potom ubila sina koji je bio jedinac. Par dana nakon događaja Ilija je u kuću primio uskoka Marka Nožinu. Uskoro su shvatili da su se obojica borili protiv Turaka pa odluče postati kao braća.
Matija Gubec spominje se na kraju prve četvrtine romana u događaju kada ga nećak Đuro Mogaić zamoli ako bi se mogao što prije oženiti s Janom, Jurkovom kćeri jer ga Tahi zove da ide u vojsku iako on to ne mora. Matiju Gupca je posjetio i Stjepko Gregorijanec kako bi ga zamolio da mu pomogne kako bi Ursula vratila svoj posjed. Naime, Gubec je bio vrlo popularan među kmetovima.
Kada su Tahijevi sluge odlučili na silu odvesti Đuru Mogaića, Gubec je odlučio pomoći Stjepku Gregorijancu. Nakon toga, Ursula se vratila na svoj posjed, uz pomoć kmetova.
Ban Petar Erdödy kreće s vojskom na pohod na Susjed, a pomoći će mu i Gašpar Alapić, brat sadašnje supruge Barbare. Banova pokojna supruga bila je Tahijeva kći. Ursuli su podrška njezini zetovi i podban Ambroz.
Vodio se veliki krvavi obračun u kojem je podban porazio bana i oteo mu zastavu i mač. 1565. godine u Saboru u Zagrebu smijenjen je podban Ambroz Gregorijanec. Zajedno s Ursulom i njezinim zetovima bio je optužen za veliku izdaju.
Tahi se tada u pobjedničkom stilu vratio na Susjed te je nastavio mučiti kmetove i sitno plemstvo.
1566. godine u rujnu poginuo je Nikola Zrinjski u sukobu kod Sigeta, a ubrzo nakon toga iznenada je umro i ban Petar. Sestra Nikole Zrinjskog, Jelena Tahi, u svemu tome vidjela je sudbinu. Tahi je za to vrijeme sanjao Arlandovu Doru i žrtve.
1567. godine Hrvatska je dobila dva bana – Franju Frankopana Slunjskog koji je bio zadužen za vojna pitanja i biskupa Đuru Draškovića koji je bio zadužen za politička pitanja.
Đuro Drašković imao je u planu riješiti spor oko imanja Hening – Tahi brakom Tahijeva sina Gavre i Sofije. On šalje Sofijina zaručnika Milića pod izlikom izvršenja davnog Ursulinog zavjeta da oslobodi Đuru Mogaića.
1567. godine na sam Uskrs došlo je do velikog pokolja kmetova u Stubici ispred crkve. Nedužni kmetovi ubijeni su jer su odbili predati ključeve svojih klijeti Tahiju. Jelena Tahi umrla je, a zadnjim riječima proklela je svoga supruga zbog ubojstva nedužnih ljudi, zbog zločina koje je počinio i zbog nevjere.
1572. godina, godina je velike gladi. Ljudi od gladi umiru. Kmetovi naporno rade na polju da bi preživjeli, a među njima je i Jana. Nakon napornog rada za vrijeme ručka na polju, Janu siluje Tahi. Nakon toga je poludjela misleći da je Arlandova Dora.
Na Duhove 1572. godine, Ilija i Gubec više nisu mogli podnositi zla koja je činio Tahi pa dogovaraju protiv njega bunu. Pomoći će im Ursula i Stjepko. Drmačić, koji je slovio za glavnog spletkara, odaje seljacima da im oni pomaže samo kako bi što prije smekšali Tahija za ženidbu. Gubec, koji se osjetio izdano, odlučio je bunu proširiti na sve kmetove i osloboditi ih.
Svi planovi koji su postojali oko toga da se brakom razriješi parnica, padaju u vodu kada Nožina dolazi s Mogaićem i Milićem koje je spasio od Turaka.
Pripreme za bunu tekle su tiho. Polako su se budili Kranjska, Zagorje, Štajer i Uskoci. Kao simbol početka bune izabrano je pijetlovo pero.
U zadnjoj četvrtini romana, godine 1573. na pokladnu noć, počela je buna. Jedno po jedno selo priključuje se buni, a autor navodi i sve njihove vođe. Šimun Drmančić bio je potkupljen te je u skladu s planom morao seljake uvjeriti da su njihovi vođe u dogovoru s Turcima.
Ilija je vodio seljačku bunu u Sloveniji, međutim kada je čuo za Drmančićevu izdaju, povukao se prema Hrvatskoj, a za sobom je palio sve gospodsko. Bio je poražen pored Klanjca, ali uspio je pobjeći.
Za to vrijeme Gubec se nalazi u Gornjoj Stubici te prima vijest kako dolazi vojska koju vodi ban Gašpar Alapić. Gubec je odmah napravio plan bitke, probudio i potaknuo ljude te ohrabrio svoju vojsku. Održao je govor koji je inspirirao njegove ljude, a u njemu je bila rečena sva bol njegovog naroda.
Vodila se žestoka bitka, a žrtava je bilo na obje strane. No, na kraju je banova vojska bila jača. Mogića je bio ranjen, a Gubec ga je potom odnio u crkvu gdje je on i umro.
Gubec se predao u zamjenu za živote svojih seljaka. Alapić je slavio veliku pobjedu, no Gubec u zatvoru nije klonuo duhom. Vjerovao je da će jednom doći vrijeme kada će se osvetiti i kada će njegov narod biti sretan.
Slijedi u romanu pripovijedanje koje je epilog.
Stjepka Greogrijanca je u Mokricama posjetio fratar te mu je donio pozdrave od dvaju mrtvaca. Jedan od njih je Stjepkov otac Ambroz. On je fratra zamolio da mu pomogne opomenuti sina ako će raditi zlo. Drugi mrtvac je Matija Gubec koji je Stjepku oprostio to što ga je izdao.
Nadalje, iz fratrova pripovijedanja saznajemo kako je Matija Gubec umro. Naime, on ga je pratio na mučilište kada su ga stavili na prijestolje i stavili mu na glavu užarenu krunu.
Ilija Gregorić bio je uhvaćen i ubijen u Zagrebu, no nije bio mučen. Drmančić ga je uhvatio jer je za njega dobio 500 zlatnika. Uskok Nožina osvetio se Drmančiću za izdaju nakon mnogo godina kada ga je konačno pronašao.
Ursula je dobila svoj Susjed parnicom i na kraju 1574. godine isplatila je Tahijevu djecu.
Tahi je doživio veliku starost, a umro je od straha kada je vidio Janu odjevenu kao Arlandova Dora. Poludjevši, Dora se bacila kroz prozor.
August Šenoa
August Šenoa (rođen 14. studenoga 1838., Zagreb), hrvatski romanopisac, kritičar, urednik, pjesnik i dramatičar koji je pozivao na modernizaciju i unapređenje hrvatske književnosti te vodio njezinu tranziciju od romantizma do realizma.
Uvodeći povijesni roman u hrvatsku književnost, Šenoa je pridonio rastućem osjećaju nacionalnog identiteta među hrvatskim narodom u Austro-Ugarskoj. Pisao je i o suvremenim društvenim temama, tvrdeći da književnost treba educirati javnost i promicati progresivne društvene i političke borbe.
Od 1874. do smrti uređivao je i pisao za časopis Vijenac, objavljujući mnoge kratke priče, pjesme i eseje.
Njegovi najpoznatiji romani: Seljačka buna (1877.), Diogenes (1878.), Prosjak Luka (1879.) i Branka (1881.).
Obično smatran jednim od dva najveća zagrebačka pisca (drugi je Miroslav Krleža), Šenoa je u nekoliko desetljeća napisao niz skica suvremenog zagrebačkog života – “Zagrebulje” (1866–1867) kao i povijesni roman “Zlatarevo zlato” (1871.), koji se vrti oko borbe između građana i lokalnog aristokrata krajem 16. stoljeća. Ukazujući da je tadašnja hrvatska književnost bila blijeda i stereotipna u usporedbi sa živahnom hrvatskom stvarnošću, Šenoa je napisao neizmjerno popularne narative koji su spajali realistične i pronicljive prikaze lokalnog života sa zadivljujućim romantičnim karakteristikama. Zaslužan je za stvaranje hrvatske čitalačke javnosti.
Umro je 13. prosinca 1881. godine u Zagrebu.
Odgovori