Regoč

Regoč je priča jedne od naših najpoznatijih književnica za djecu, Ivane Brlić-Mažuranić. Priča se nalazi u njenoj najpoznatijoj zbirci bajki Priče iz davnine, prvi put objavljene 1916. godine. Priča Regoč, poput većine bajki iz ove zbirke, inspirirana je slavenskom mitologijom. Mitološko biće, div Regoč staro je vjerovanje Hrvata još iz pretkršćanskih vremena, te se u našoj kulturi dugo vremena kroz povijest prenosila usmenom predajom.

Regoč je div koji ima dobro srce i blagu narav, ali nije jako pametan. On živi jednostavnim životom, sve dok u njegov život ne uđe vila Kosjenka i nagovori ga da napusti svoj jednoličan život kako bi upoznao ljepote svijeta. Na svom putu, Regoč čini mnogo dobrih djela, u čemu mu uvelike pomaže njegova veličina. Ali na kraju se ipak zaželi svog doma, koji mu je, kakav god da je, ipak najdraži.

Kosjenka je lik posve suprotan Regoču, a jedina zajednička vrlina njima dvoje je dobrota i spremnost na pomoć. Kosjenka je bistra i vrckava, voli zabavu i pustolovine, pa se ona i Regoč jako dobro nadopunjuju, tvoreći savršeni tim za pomoć drugima.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj

Kada su konjari koji su čuvali konje na livadi zaspali, s oblaka su se spustile vile kako bi se poigrale s konjima, jer to je bio njihov običaj. Svaka vila sjela je na jednog konja i tjerala ga naokolo. Među vilama je bila i mala Kosjenka kojoj je ovo bilo prvi put da je s oblaka sišla na zemlju. Kosjenki se jako svidjelo jahati konja. Uhvatila je baš najživljeg, koji je s njom trčao brže od svih, ali Kosjenki ni to nije bilo dovoljno, pa ga je potjerala još jače, na što vranac zarže, propne se i odjaše s Kosjenkom daleko u svijet.

Trčali su preko polja, rijeka, brda i dolina. Kosjenka se čudila i divila prirodnim ljepotama pored kojih su prolazili, a vranac nije stao sve dok nisu došli do daleke ravnice, na kojoj je zemlja bila žuta i prazna, bez drveća ili grmlja. Što su više jurili tom ravnicom, to je bilo hladnije, a tek nakon sedam dana i noći, došli su do središta ravnice, gdje su se nalazile ruševne zidine grada Legena.

Među hladnim zidinama ovog grada spavao je Regoč. Regoč je bio veliki čovjek, gotovo pa div, koji je vrijeme kratio brojeći kamenje po zidinama. Kosjenka se iznenadila kad je vidjela tako velikog čovjeka, pa mu je stala na uho, koje je bilo veličine Kosjenke, i pitala ga je li mu zima. Regoč je svojim dubokim i jakim glasom rekao da mu jest zima, ali da će doći sunce i zagrijati ga. Kosjenka je mislila da je Regoč lud što sam živi u tako dalekom i hladnom gradu, pa ga je nagovorila da ode s njom u svijet. Regoču nikada nije palo na pamet živjeti igdje drugdje, jer nije ni znao da postoji nešto bolje ili drugačije od grada Legena. Kosjenka svidjela, pa je ipak krenuo s njom na put.

Kosjenka je sa sobom nosila vreću s biserima koju joj je dala majka. Svaki biser mogao se pretvoriti u što god da je Kosjenka željela. Zato je sad bacila jedan biser i stvorila košaru u kojoj ju je Regoč nosio, zakačivši je na uho kao naušnicu.

Nakon što su neko vrijeme hodali, Kosjenka je zamolila Regoča da odu pod zemlju, da vide čega tamo ima. Regoč je probio zemlju i sišao, pa su on i Kosjenka nastavili put pod zemljom. Kad je nastupio veliki mrak, Kosjenka je od jednog bisera napravila svjetiljku. Regoč je hodao sve dok nisu zašli duboko pod zemlju i došli u jednu veliku prostoriju ispunjenu svakakvim blagom. Bilo je tu starina, mačeva, nakita i kruna. Kosjenka se razveselila, pa ju je Regoč morao spustiti da sve može sama istražiti. Došla je tako do jednog štapića naslonjenog na veliku gredu. Kosjenka se zapitala čemu služi taj štapić, pa ga je uzela. U tom trenutku greda je izgubila potporanj, pa se urušila. S njom se srušio i strop, pa odvojio Regoča od Kosjenke, a Kosjenku zatrpao pod zemljom.

Jadna Kosjenka ostala je zarobljena pod zemljom. Najprije je počela plakati jer je znala da će umrijeti. Od Regoča joj nije bilo spasa jer on je bio luda glava koja ni sebi nije znala pomoći, a pogotovo ne drugome. Regoč doista nije ni trepnuo kad se zemlja urušavala. Vidjevši kamenje kako je popadalo pred njim, zaključio je da u tom smjeru više ne može ići, pa se okrenuo i počeo vraćati odakle je došao. Hodao je tako, hodao neko vrijeme, ali onda je osjetio da mu nešto nije po volji. Nije to bio ni remen ni zaspala ruka, već košara koja mu se njihala na uhu. Regoč osjeti kako je malo previše lagana, pa se sjeti Kosjenke i stane se vraćati da je spasi. Kad ju je otrpao iz zemlje, oboje su zaplakali od sreće.

Kosjenka više nije htjela biti pod zemljom, pa je Regoč probio put do šume iznad njih. Ta šuma našla se na granici između dva sela i dva kotara. U šumu nitko nije dolazio osim čobana i čobanica iz oba sela. Ta dva susjedna sela bila su u velikoj svađi. Svađali su se zbog pašnjaka, mlinova, sječe drva i ostalih nevažnih stvari. Stalno su se inatili jedni drugima i nikako nisu mogli uspostaviti mir. Jedini koji se nisu svađali bila su djeca. Oni bi se svaki dan sastajali na granici između dva sela, pa se zajedno igrala dok bi im ovce i krave pasle. Odrasli su se u selu često ljutili na djecu jer bi zakasnila na večeru zbog igre s djecom iz suparničkog sela. Ali u jednom selu živjeli su stari šukunbaba i šukundjed, koji su starijima uvijek govorili da puste djecu, jer će dječja igra izroditi boljim plodom od žita na poljima koje oni sade.

Kada su Regoč i Kosjenka izbili u šumu na međi između dva sela, djeca su popadala od straha. Svi su se bojali osim malog Lilje, najpametnijeg djeteta u oba sela. On je pozvao svoje prijatelje da se ne boje, jer Bog nije mogao stvoriti tolikog čovjeka, a da nije s dobrom namjerom. Da je div loš, već bi odavno poubijao pola svijeta. Liljo je došao do Regoča, pa tamo vidio i lijepu Kosjenku. Čim su vidjeli Kosjenku djeca su se prestala bojati. Počela su se igrati s vilom i diviti se njenim haljinama. Od sreće su svi zaigrali kolo, a Kosjenka je bila toliko sretna da je počela bacati svoje biserje kako bi stvorila lijepo perje, paune, njihalice i sve ostalo što bi djecu moglo veseliti. Nije brojala koliko biserja troši, niti marila hoće li joj kasnije biti potrebniji i od veće koristi.

Igrali su se tako svi, osim malog Lilje. On je još od jutra bio neveseo. Došao je do Regoča koji se divio svom tom zelenilu i ljepoti, pa se i sam pitao zašto je tisuću godina boravio u onako hladnom Legenu, kad na svijetu ima tolike ljepote. Liljo je rekao Regoču da se sakrije malo da ga selo ne vidi, a onda mu je ispričao zašto je toliko nesretan. Liljo je znao da će se večeras dogoditi veliko zlo. Čuo je starješino svog sela kako planiraju izbušiti rupu u brani, kako bi more prodrlo i potopilo selo s kojim su bili u svađi. Mislili su da voda neće doći u njihovo selo jer je na uzvisini, ali Liljo je znao da selo nije toliko visoko da u njega voda ne može doći. Zato je bio silno nesretan, jer će do jutra oba sela biti pod morem.

I doista, Liljo nije ni dovršio priču, kad čuju strašnu halabuku iz sela – voda je počela rušiti branu i prodirati u selo. Kosjenka se odmah dosjetila da bi Regoč mogao zaustaviti vodu, pa su svi pohitali prema brani. Kada su došli do brane, Regoč je djecu i Kosjenku stavio na jedno brdašce, a on zagazio u vodu, pa legao da prsima zatvori rupu. Ali voda je bila tako silovita da je stalno nanovo provaljivala i stala potapati ravnicu. Voda se dizala i prema brdašcu na kojem je bila Kosjenka s djecom. Onda je vila od svoje haljine napravila dugačku vrpcu kojom su se sva djeca svezala, ako nikoga voda ne odnese.

Kosjenka je vidjela da Regoč nikako ne uspijeva zaustaviti vodu, pa mu je rekla neka sjedne pred rupu u nasipu i leđima je zatvori. Regoč to i učinio, pa je tako doista uspio zaustaviti vodu. Rukama je grabio zemlju i njome zatrpavao rupu u nasipu.

Ali nevolja još nije bila završila. Čobani i čobanice stajali su na brdašcu, a voda oko njih poplavila je sve – sve livade i oba sela. Seljani su se još mogli i spasiti, da su pohitali na krovove svojih kuća kad su vidjeli da voda dolazi, ali oni su se umjesto toga uhvatili svirale, pa pjevali, skakali i veselili što se ono drugo selo davi. Nisu ni vidjeli su se i sami počeli utapati dok nije bilo prekasno.

Djeca se nisu imala kamo vratiti, jer je voda bila visoka u oba sela. Ali Liljo se dosjetio da bi Regoč mogao napraviti veliku rupu, pa bi se sva voda slila u zemlju. Kad je to učinjeno, djeca su se mogla vratiti u selo, ali nisu znala kako će preživjeti jer nisu znali ni sijati ni orati. Odjednom, djeca su vidjela da iz jedne kuće dolaze ljudi. Bili su to šukunbaba i šukundjed koji su jedini imali dovoljno pameti da se sklone od vode na tavan, umjesto da se vesele tuđoj nesreći. Oni su znali sve o sjetvi, pa su obećali djeci da će ih podučiti svemu što znaju.

Tako se sve dobro završilo. Regoču je počeo silno nedostajati njegov grad Legen, pa se vratio kući. Kosjenka je izgradila veliku kulu gdje je živjela i gdje su je djeca posjećivala i igrala se s njom nakon dnevnog posla. Svi su živjeli sretni i složni i više nije bilo zavade među selima.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana Brlić-Mažuranić, rođena 18. travnja 1874. godine u Ogulinu, je u Hrvatskoj, kao i u inozemstvu, hvaljena kao najbolja hrvatska spisateljica za djecu.

Poeziju, dnevnike i eseje počela je pisati prilično rano, ali njezina djela nisu objavljena do početka 20. stoljeća.

Njena knjiga “Priče iz davnine“, objavljena 1916. godine, jedna je od najpopularnijih danas. U knjizi, Ivana stvara niz novih bajki koristeći imena i motive iz slavenske mitologije Hrvata. Upravo je to ono što je potaknulo mnoge da ju usporede s Hansom Christianom Andersenom i Tolkienom koji su također napisali potpuno nove priče, ali utemeljene na nekim elementima stvarne mitologije.

Četiri je puta nominirana za Nobelovu nagradu za književnost. Međutim, nikad ju nije osvojila zbog činjenice da u njezino vrijeme nagradu nije dijelilo ženama.

Najpoznatija djela: Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Priče iz davnine, Šuma Striborova, Regoč, Kako je Potjeh tražio istinu

Umrla je 21. rujna 1938. godine u Zagrebu.