Prokleta avlija jedno je od najpoznatijih djela Ive Andrića. Ovo djelo smatra se njegovim najbolje komponiranim djelom, upravo zbog narativnog postupka u kojem je priču iznio u prstenastoj strukturi, tj. u djelu su priče ispričane jedna unutar druge.
Uz to, djelo krasi i odlična karakterizacija likova, ali i opis društvenog poretka istoka Europe. Kao i u većini njegovih romana, likovi kod Andrića predstavnici su određenih tipova ljudi, ali istovremeno su izrazito kompleksni i slojeviti, s jedinstvenim karakterima. Ovime Andrić istovremeno postiže duboku psihologizaciju likova, ali i prikaz društva u kojem ti likovi žive.
Ovaj kratki roman Andrić je pisao između dva svjetska rata, a objavio 1954. godine. Uz romane Travnička kronika i Na Drini ćuprija, ovo djelo donijelo je Andriću Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine.
Prokleta avlija povijesni je roman čija se radnja odvija u istoimenom zloglasnom zatvoru, koji je samo uvod u priču mnogih zanimljivih likova koji tamo borave. Posebna pažnja posvećuje se liku Ćamilu i njegovom povijesnom dvojniku Džem-sultanu, čije su životne priče u samom središtu tematskog kruga ovog romana.
Ovim romanom Andrić je potvrdio svoj nevjerojatan pripovjedački dar, koji se ispoljio kroz Andrićev jedinstven stil pisanja i način naracije.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Usred snježne zime pogrebna povorka kretala se na sprovodu fra Petra. Nakon što je stari fratar pokopan, mladi fra Rastislav dobio je zaduženje da u fra Petrovoj sobi popiše i spakira svu njegovu imovinu. Imovina fra Petra sastojala se uglavnom od raznog alata.
Dok je svrstavao njegove stvari, fra Rastislav prisjećao se smrtne postelje fra Petra. Rastislav je mnogo vremena provodio s fra Petrom i ovaj mu je već nedostajao. Fra Petar često je pričao mladom Rastislavu događaje iz svog života. Rastislav se najbolje sjećao priče o carigradskom zatvoru, u kojem je fra Petar bi zatvoren nakon hapšenja u Turskoj.
Dogodilo se to jedne godine kada je Crkva poslala fra Petra i Fra Tadiju Ostojića u Carigrad (današnji Istanbul). U isto vrijeme carigradska policija presrela je neka pisma u kojima se govorilo o progonu vjernika u Albaniji. Pismo je bilo preporučeno austrijskom internunciju koji je stolovao u Carigradu.
Čovjek koji je nosio pisma je pobjegao, pa je policiji okrivila i uhitila jedine kršćanske svećenike koji su se u tom trenutku našli u Carigradu. Bili su to fra Petar i fra Tadija. Njih dvoje dva su mjeseca proveli u zatvoru, koliko je trebala trajati istraga.
Zatvor u kojem su se svećenici nalazili zatvorenici su zvali Prokleta avlija ili Deposito. Bio je to poseban zatvor, uvijek pun jer su zatvorenici iz njega cijelo vrijeme odlazili, a novi dolazili. U Avliji su na istom mjestu bili zatvorenici raznih profila – od sitnih prijestupnika do teških kriminalaca.
Avlija se sastojala od petnaest jednokatnica postavljenih u krug, a u sredini je bilo veliko dvorište u kojem su tijekom dana boravili zatvorenici. Dvoriše je bilo golo, s tek dva kržljava stabla, a iz njega se moglo vidjeti samo nebo, ali ne i grad u čijoj blizini se Avlija nalazila. Noću bi zatvorenici bili zatvoreni u svoje ćelije, ali u zatvoru ni tada ne bi bilo mira. Uvijek bi netko pjevao, pričao, svađao se ili nešto dovikivao.
Zatvor je vodio upravitelj Latifaga, kojeg su svi zvali Karađoz. Latifagin otac bio je učitelj u vojnoj školi. Sam Latifaga je kao dijete volio čitati knjige i slušati glazbu. Bio je mirno dijete, ali za vrijeme njegova odrastanja, nešto se promijenilo.
Kao mladić Latifaga je napustio školu i počeo se družiti s varalicama, kockarima i kriminalcima. Kada bi ga policija uhvatila, otac bi ga izvlačio iz zatvora. Kod zadnjeg prijestupa, upravitelj policije predložio je Latifaginom ocu da sina pošalje u policajce. Ovaj je pristao i tako je Latifaga najprije postao policajac, zatim pomoćnik upravitelja zatvore te na kraju i upravitelj.
Latifaga je bio odličan upravitelj jer je dobro poznavao kriminalce, njihov način rada i osobnosti, budući da je nekada i sam bio jedan od njih. Živio je odmah iznad Avlije, pa je mogao doći u zatvor kada god je to bilo potrebno. Latifaga je imao čudnu narav, nekada bi bio nevjerojatno strašan, a onda opet sumnjivo blag. Svi su ga se bojali, neki su imali i pritužbe na njega, ali svi su znali da odlično upravlja Avlijom, držeći zatvorenike obuzdanima.
Kada je tek došao u zatvor, fra Petar držao se po strani od svih zatvorenika, kako bi izbjegao svađe, sukobe ili tučnjave koje su vladale Avlijom. Vrijeme je provodio u jednom kutu s dva Bugarina, bogatašima koji su postali žrtve pobune u svojoj domovini.
Jednog jutra, kada se fra Petar probudio, na krevetu do svoga vidio je knjigu. Nije mogao vjerovati da vidi knjigu na takvom mjestu kao što je Prokleta avlija. Knjiga je pripadala novom zatvoreniku, mladiću Ćamilu. Ćamil je bio blijed mladić s tamnim kolutovima oko očiju. Fra Petar odmah se sprijateljio s Ćamilom, uživajući u razgovoru s nekim načitanim i pametnim. Ali vrlo brzo Ćamila su odveli, a na njegovo mjesto došao je mladić Haim, Židov iz Smirne.
Fra Petar i Haim počeli su razgovarati o Ćamilu i začudo, Haim je znao mnogo toga o tom mladiću. Ćamil je bio sin Grkinje i Turčina. Njegova je majka prvo bila udana za jednog bogatog Grka. U braku su dobili kćer, a kada je djevojčica imala samo osam godina, njen otac je umro. Mlada udovica tada je ostala u nemilosti bogate obitelji svoga muža, koja joj je htjela oduzeti imetak.
Kako bi spasila naslijeđe, mlada udovica otišla je u Atenu. Na povratku joj je umrla kćerka. Budući da se tada smatralo nesrećom imati mrtvo tijelo na brodu, mornari su htjela baciti lijes s tijelom djevojčice u more. Ali njena majka to nije dozvolila. Prvi oficir broda odlučio je zato prevariti majku, pa je dao napraviti još jedan lijes i u njega staviti neki teret. Onda su taj lijes podmetnuli kao onaj s djevojčicom, a pravi lijes, u kojem je bilo tijelo djevojčice, bacili su u more.
Majka je tako pokopala prazan lijes i svakoga dana dolazila djevojčici na grob. Bol majke počela je jenjavati, ali tada je žena prvog oficira saznala što joj je muž napravio. Sve je ispričala prijateljici, a nakon što su se njih dvije posvađale, prijateljica je tu tajnu ispričala svima. Tako je istina došla i do Grkinje. Jadna udovica htjela se nakon toga i sama baciti u more. Jedva je preboljela ovu nanovo otvorenu ranu.
Ali budući da je Grkinja još uvijek bila mlada, lijepa i bogata, imala je mnogo prosaca. Ipak, ona je odlučila udati se za Turčina, Tahir-pašu. S njim je dobila sina i kćerku. Sin je bio Ćamil, a kći je umrla kada je imala pet godina. Sljedeće godine umrla je i ona.
Ćamil je rastao i, uz očevu podršku, uvijek bio sklon knjizi. Kada mu je umro i otac, sve nasljedstvo pripalo je njemu. Nije imao blisku rodbinu, tako je ostao sam s imetkom i ljubavi prema nauci. Ćamil se tada zaljubio u jednu lijepu Grkinju. Iako je ona voljela i njega, njezini roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina, već su je na silu udali za jednog Grka.
Ćamil se nakon toga posvetio studiju, a zatim i putovanjima te naravno knjizi. Posebno je revno proučavao život Džem-sultana. Ćamil je postao toliko opsjednut Džem-sultanom da su ljudi oko njega počeli govoriti da je Ćamilu knjiga udarila u glavu. Ćamil se čak počeo i poistovjećivati s tim mladim princem. Na kraju je Ćamil i uhićen, jer se pravi sultan bojao da Ćamil planira neku spletku protiv njega, čitajući sve te knjige o drugom sultanu.
Ćamilovo uhićenje bilo je neopravdano, pa su se mnogi zbog toga pobunili, ali nakon što je došao u Avliju, više nitko nije mogao ništa napraviti. Karađozu se nije sviđalo što u zatvor mora primiti političkog zatvorenika, ali zapravo ni on ništa tu nije mogao učiniti. Samo ga je izdvojio i dao mu posebnu sobu u Avliji.
Fra Petar je čekao da se Ćamil vrati, a kada se nakon nekoliko dana doista i pojavio, među njima se razvilo još jače prijateljstvo. U razgovoru je Ćamil fra Petru počeo pričati priču o Džem-sultanu.
Džem-sultan imao je brata. Njih dvojica bili su posve različiti. Jedan je bio mudar i jak, a drugi loše sreće. Stariji brat, Bajazit, vladao je Amasijom, a mlađi, Džem, Karamanijom. Bajazit je bio hladnokrvan vladar i pravi ratnik, a Džem je volio znanost i umjetnost, pa je dvor napunio pjesnicima, glazbenicima i znanstvenicima.
1481. godine braći je umro otac, pa su obojica položili pravo na prijestolje. Budući da se nisu mogli dogovoriti kome će prijestolje pripasti, braća su zaratila. Džem je izgubio rat, pa je pobjegao u Egipat kako bi se reorganizirao i ponovo napao brata. Ali i drugu je bitku izgubio.
Kako bi izbjegao pogubljenje, Džem je pobjegao na otok Rod i sakrio se u tamošnji katolički samostan. Tamo je dočekan s kraljevskim počastima te mu je savjetovano da pobjegne u Francusku. Ali kada je došlo vrijeme da ode, Džem-sultana nisu pustili s otoka. Naime, njegov brat Bajazit platio je tamošnjem svećeniku da zadrži Džema u zatočeništvu. Džema je onda predan i papi, koji ga je također zadržao kako bi imao kartu s kojom može manipulirati Bajazitom, sada sultanom.
Tek nakon što je papu svrgnuo španjolski kralj nakon što je zauzeo Rim, Džem je oslobođen i predan Španjolcima te je trebao biti i vraćen bratu. Ali u međuvremenu se Džem razbolio i umro, tako da je tek njegovo tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao sa svim počastima.
Fra Petar slušao je Ćamilovu ispovijest o Džem-Sultanu, iako ga nije mogao posve pratiti. Ćamil je o sultanu pričao s toliko strasti i zanosa, kao da se sve to njemu osobno dogodilo.
Jednog dana, Ćamil se nije pojavio u Avliji. Fra Petar raspitivao se o njemu, pa mu je Haim rekao da je vidio kako su neki činovnici došli po Ćamila i odveli ga. Kasnije je među njima došlo do obračuna, a Ćamil je iznesen iz Avlije. Fra Petar nikada nije saznao da li je Ćamil izašao živ iz Avlije ili ne. Nije znao da li je premješten u neki drugi zatvor ili je mrtav.
Uskoro je i Fra Petar pušten iz zatvora i više nikada nije vidio ili čuo za Ćamila. Rastislav se sjetio kako mu je Fra Petar pričao o Ćamilu. Gledajući kroz prozor fra Petrove sobe, sjetio se još mnogo priča koje mu je stari fratar pričao.
Pogledajte i video lektire Prokleta avlija!
Ivo Andrić
Ivo Andrić (rođen 10. listopada 1892., Dolac, kod Travnika, Bosna), pisac romana i kratkih priča na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, koji dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine.
Andrić je studirao u Poljskoj i Austriji. Njegov potencijal pisca i proze te stiha prepoznat je rano, a njegov ugled uspostavljen je djelom “Ex Ponto” (1918), kontemplativnim, lirskim proznim djelom napisanim za vrijeme interniranja austrougarskih vlasti zbog nacionalističkih političkih aktivnosti tijekom Prvog svjetskog rata. Zbirke njegovih kratkih priča objavljivale su se u intervalima od 1920. godine nadalje.
Od njegova tri romana, napisana tijekom Drugog svjetskog rata, dva – Travnička hronika (1945.) i Na Drini ćuprija (1945.) – obrađuju povijest Bosne.
Najpoznatija djela: Nemiri, Pripovetke, Na Drini ćuprija, Prokleta avlija, O priči i pričanju, Goya
Umro je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu.
Odgovori