Posljednji Stipančići jedan je od najpoznatijih romana Vjenceslava Novaka, našeg najpoznatijeg pisca iz razdoblja realizma. Ovo djelo je, sukladno tome, jedno od naših najboljih predstavnika realizma. Roman Posljednji Stipančići obrađuje socijalnu, društvenu i obiteljsku problematiku na posve realističan način.
U širem smislu tema prikazuje pad jedne od posljednjih patricijskih obitelji u Senju, a sve kroz propast tradicionalnih ideala i osobni sraz članova te obitelji. Osim toga, roman prikazuje i neke povijesne činjenice, a sve iz objektivne perspektive pisca-pripovjedača.
Glavna tema romana vrti se oko lika Ante Stipančića, patrijarhata i glave obitelji Stipančić koji zbog svojih starih uvjerenja i željeznog vladanja obitelji, jednog po jednog člana dovodi u propast. Time je prikazano kako tvrdoglavost i loša prilagodba novim vremena dovodi do čovjekova uništenja.
Ovaj lik, kao i svi ostali likovi u romanu, odlično je karakterno, sociološki i psihološki opisan. Dijelovi osobnosti glavnih likova detaljno su prikazani. Svaki njihov postupak, osjećaj i ponašanje potkrijepljeni su i opravdani njihovim odrastanjem i psihološkim razvojem. Svaki njihov postupak ima uzrok u prošlosti. Ovime je roman zakoračio i u karakteristike modernističke proze.
Radnja romana napeta je i prikazana raznim pripovjedačkim formama – od monologa, dijaloga, pripovijedanja i retrospektiva, pa sve do epistolarnih formi tj. prikazima iz memoara i pisama.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Bila je zima 1834. godine. U maloj, trošnoj sobici u Senju živjele su Valpurga Stipančić i njena kćerka Lucija. Valpurga je bila žena od 46 godina. Bila je sitna i mršava, posve osušena. Nekada je bila udana za bogatog patricija Antu Stipančića, ali nakon njegove smrti obiteljsko bogatstvo je propalo, pa je ona ostala siromašna udovica. Njena kćer Lucija oboljela je od tuberkuloze i sada leži u krevetu u maloj, zagušljivoj sobici, ali Valpurga nije dala da se prozori otvore, kako hladan zrak izvana ne bi još i više naškodio njenoj kćerki. Ipak, Lucija je bila teško bolesna i u tijesnoj sobici samo je čekala smrt.
Lucija je bila djevojka tanašnog struka i malenih grudi, pa je izgledala kao da ima 14 godina. Imala je velike smeđe oči i aristokratski, bijeli, fini ten. Lucija se ljutila što je majka ne pušta iz kuće. Zapravo bi joj bilo dovoljno da može samo otvoriti prozor i gledati na ulicu. Ovako mora biti zatvorena i u siromaštvu i gladi gledati kako dani prolaze.
Jedina radost bila joj je kada bi čula poštara. Tada bi uzviknula njegovo ime i pojurila po svoje pismo. Naime, Lucija bi jednom mjesečno dobivala pismo svog ljubljenog Alfreda. Već ga dvije godine nije vidjela, ali joj je redovito pisao. Ta pisma budila su nadu u Luciji, unosila su malo životi u njen tmuran život. Ali, svejedno Lucija bi se često pitala voli li je Alfred doista, kada je već tako dugo vremena nije došao posjetiti.
Kako bi skratile duge i jednolične dane, Valpurga bi Luciji pričala povijest njene obitelji. Valpurga je također bila bolesna, ali bolesna u srcu. Bojala se za svoju kćer i često bi osjetila da se guši od brige i očaja. Kada bi Luciji pričala o slavnoj prošlosti obitelji Stipančić, bar bi nakratko smetnula s uma brige.
Ante Stipančić, Valpurgin pokojni muž, bio je jedini sin bogatog patricija koji je u Senju imao krčmu i tri broda. Ante je kao mladić otišao u vojsku, ali je već s 28 godina odustao od te karijere i krenuo na očev račun putovati svijetom. U Senj se vratio tek u svojim četrdesetim godinama. Tada se odlučio i oženiti, pa je za suprugu uzeo puno mlađu djevojku, Valpurgu. Valpurga je rodom bila iz plemićke obitelji Domezović, koja je s vremenom osiromašila, pa je za Valpurgu bilo odlično što će se udati u bogatiju obitelj.
Anti i Valpurgi se u braku rodio sin Juraj, a zatim i kći Lucija. Ali Ante Stipančić bio je strog, patrijarhalan čovjek, koji je svojim diktatorskim stavovima terorizirao obitelj i rušio njihovu idiličnu sliku. Zato su Juraj i Lucija izrasli u boležljive osobe, iznimno osjetljive. Ipak, Juraj je kao sin bio favoriziran. Imao je mnogo prednosti i više prilika naspram sestre, koja se također pokušavala nametnuti u očevim očima, iako joj to nije uspijevalo. Ante je bio nepravedan prema kćeri i nije joj dopuštao obrazovanje, dok je Jurja tjerao da mnogo uči kako bi osigurao ugled obitelji. Sve ovo ostavilo je posljedice na karakteru Antine djece.
Juraj je na očevu zapovijed otišao studirati u Beč. Iako je otac gotovo sve preostale obiteljske financije uložio u sinovljevo obrazovanje, Juraj je daleko od oca prvi put okusio slobodu. Počeo se družiti s lošim društvom i tako postao veoma neodgovoran i raskalašen. Na kraju je čak i zapustio studij te se posvetio svojoj ljubavi – glazbi, te postao ulični svirač. S druge strane, Lucija je, poput majke, u kući bila skoro pa sluškinja. Valpurga je za razliku od svog muža, bila brižna i nježna majka, ali jako se bojala svog muža. Bila je naučena da je muškarac glava kuće, da on o svemu odlučuje, a da se njegova riječ provodi kao zapovijed i tih pravila ona se držala. Svaku zapovijed svoga muža, Valpurga je u strahu izvršavala što je brže i bolje mogla. Valpurga nije nikada imala svoju slobodu, već je bila ropkinja svog muža i obitelji.
Valpurga se, pričajući kćerki, prisjetila i Jurjevog krštenja. Povorka je krenula iz vinograda, kada su točno u podne odjeknule puške i tako nagovijestile dolazak gostiju. Ante je za tu priliku obukao plemićku odoru i opasao se mačem, što je bilo protiv tadašnjeg Statuta Marije Terezije jer Ante nije imao službenu plemićku titulu. U sred svečanosti, jedan pijani natporučnik došao je do Valpurge, tada lijepe, mlade majke i kleknuo pred nju, zaprosivši je za ženu. Ante Stipančić napao je tog pijanca i, braneći svoju i ženinu čast, ozlijedio ga mačem. To je kasnije koštalo Stipančiće, jer su taj izgred prijavili te je sud osudio Stipančića sa 100 carskih forinti u zlatu jer je nosio plemićku odoru bez titule.
Valpurga se prisjetila i obiteljske kuće Stipančića. U njoj je nekada živjela cijela obitelj – Ante i Valpurga s dvoje djece i sluškinjom Gertrudom. U kući je uvijek morala biti tišina jer Ante nije trpio glasove po kući. Među djecom se zato uvijek tiho govorilo. Kako su djeca odrastala, dolazilo je do izražaja očevo favoriziranje sina. Jedino se Juraj školovao, a Lucija se posve zanemarivala. Djevojčica, dok je bila dijete, nije smjela ni sjediti za obiteljskim stolom za vrijeme objeda, već joj je to dopušteno tek kada je navršila šest godina.
Nakon što je Juraj otišao u Beč, Antina jedina briga bila je da mu sin završi studije. Bio je spreman odreći se svega samo da se to ostvari. Ante bi često sjedio u svojoj sobi i razmišljao o sinu. Veselio se svakom njegovom pismu i nikada ga nije dao Valpurgi da ga pročita. Majka bi se samo nekada odvažila i bojažljivo za večerom pitala muža pita li sin za njih.
Juraj je u Beču provodio već četvrtu godinu, a novca za studiranje bilo je sve manje. Cijela obitelj odricala se zbog Jurjevog studija. Lucija nije smjela ići školovati se u Ženski zavod jer je to bilo previše skupo za Antu. Ante je čak prodao i jedan brod da bi Juraj mogao nastaviti studije. Kako je mislio da se Jurjevo školovanje bliži kraju, Ante je već pokušavao povući veze i pronaći sinu dobro zaposlenje u Beču. Ali Juraj mu je onda počeo slati pisma u kojima je optuživao oca da mu šalje premalo novca i da zato mora u Beču raditi kao konobar.
Ovakvo stanje izazivalo je i sve veće sukobe između Lucije i njenog oca. Lucija se svim silama trudila da pokaže ocu kako i ona nešto vrijedi, da i ona zaslužuje nešto od očeve pažnje i obiteljske imovine. Zbog cijele ove situacije, Stipančić se razbolio. Bio je silno razočaran u sina, koji ni petu godinu nije završio studije, nego se čak i zaposlio kao konobar. Ante se u jednom trenutku htio i odreći sina, ali kako je bio sve bolesniji, na kraju mu je poslao pismo da se brine o majci i sestri jednom kad on umre. Pred kraj života Ante je shvatio da je učinio nepravdu Luciji i da će ona morati postati sluškinja ako se Juraj ne pobrine za nju nakon Antine smrti. Krajem jeseni Ante Stipančić dobio je upalu pluća, baš u vrijeme kada je Juraj dao zadnji ispit. Vrlo brzo nakon toga Ante je umro na rukama svoje kćerke.
Čak i nakon smrti oca, Juraj je nastavio zahtijevati novac od svoje obitelji, ali ovoga puta tražio ga je od majke. Valpurga nije imala ništa novca, nikada ga nije ni imala, jer su financije bile problem i zaduženje njenog muža. Valpurga kao da nije bila ni svjesna da je novac potreban za život.
Nakon što je završio studij, Juraj je ostao u velikim dugovima. Otišao je iz Beča i preselio se u Zagreb. Gotovo da nije ni mario za svoju obitelj. U siječnju, napokon je i Juraj došao kući u Senj. Majka ga skoro nije ni prepoznala jer više nije bio onaj mršav mladić što je otišao u Beč, već odrastao muškarac, podbuhla lica, neuredne brade i okrugle glave. Vidjelo se da Juraj u Beču nije ni u čemu oskudijevao.
S Jurajem je u obiteljsku kuću došao i njegov prijatelj Alfred pl. Ručić. Alfred je bio otmjen i elegantan gospodin. Kao takav, odmah je Luciji zapao za oko. Alfred se odmah počeo udvarati gospodični i to mu je jako dobro išlo, pogotovo zato što Lucija do tada nije bila naviknuta na ikakvu mušku pažnju. Vrlo brzo Lucija se potpuno zaljubila u njega, a Alfred se kao mladić sviđao i njenoj majci. Lucija je maštala kako će je Alfred oženiti i odvesti iz ovog malog mjesta te joj pokazati svijet.
U međuvremenu su Jurja počeli pritiskati njegovi neplaćeni dugovi. Najprije je molio, a onda zapovjedio majci da proda obiteljsku kuću kako bi od novca vratio dug. Juraj nije mario što će se dogoditi s njegovom majkom i sestrom ako ostanu bez kuće, niti je mario kada je saznao da se Alfred samo pretvara dok se udvara njegovoj sestri, a zapravo ništa prema njoj ne osjeća. Kako se majka premišljala, Juraj je čak zaprijetio da će izvršiti samoubojstvo ako ne prodaju kuću i daju mu novce. To je bila zadnja kap zbog koje je njegova majka popustila.
Valpurga i Lucija su se nakon prodaj kuće morale preseliti u trošnu kuću Valpurgine osiromašene obitelji Domezović. Juraj je uzeo novac i otišao, a s njim je otišao i Alfred. Zbog toga je Lucija počela venuti. Obje žene počele su živjeti u bijedi, odbačene od svih. Na kraju se Lucija razboljela. Bila je sve gore nakon što joj se Alfred prestao javljati.
Lucija je naposljetku saznala da je trudna. Napisala je pismo Alfredu, a on joj je na to samo poslao lijekove s kojima može izazvati pobačaj. Luciju je to posve uništilo. Bila je slomljena srca. Njenu majku bilo je strah da netko ne sazna za tu trudnoću i sramotu koja ono sa sobom nosi, pa kćer nije htjela slati ni liječniku. A Luciji je zdravlje bilo sve gore. Poslala je Valpurga pismo i sinu, ali pismo se vratilo pa je Valpurga tako saznala da joj se sin pomađario.
Kako bi olakšala kćerinu patnju, Valpurga je molila Martina Tintora da piše Luciji pisma i naslovi ih kao da ih piše Alfred. Martin je pristao jer je i sam bio zaljubljen u Luciju. Martin je najprije planirao postati svećenik, ali nakon što se zaljubio u Luciju, želio je samo nju. Znao je da je njihova ljubav nemoguća i nanosila mu je samo bol, pa je u pismima koje joj je pisao iznosio sve svoje duboke i iskrene osjećaje, a onda se potpisivao kao Alfred. Od tih pisama Lucija je malo živnula.
Dopisivali su se tako mjesecima, a onda je Lucija posumnjala da li su pisma koje dobiva stvarno od Alfreda. Zato je krišom napisala Alfredu jedno pismo i sama ga poslala. Za par dana dobila je i odgovor, pa tako saznala da je Alfred već godinu dana u braku. Od ovog saznanja Luciji se zdravlje naglo pogoršalo. Na kraju je i umrla, ali sa smiješkom, kao da je napokon slobodna. Nakon Lucijine smrti Martin se vratio u sjemenište i odlučio zauvijek biti samo Božji sluga.
Valpurga je nakon kćerine smrti ostala sama. Živjela je kao prosjakinja još dvije godine. Umrla je proseći ispred procesije na Veliki petak, legavši na bijelu plahtu. Zaboravljena od sina i bez želje za životom, na toj plahti je i umrla.
Pogledajte i video lektire Posljednji Stipančići!
Vjenceslav Novak
Vjenceslav Novak, rođen 11. rujna 1859. u Senju, hrvatski je romanopisac, novelist, publicist, glazbeni kritičar i pedagog. Rođen je u doseljeničkoj češkoj obitelji i bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga nazvali hrvatskim Balzacom.
Svoj književni opus započinje 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze piše pjesme, feljtone, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz muzikologije i muzičke pedagogije.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je psihološku i moralnu stranu ljudskog života, bavio se psihologijom braka, roditeljstva i ljubavi. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežito je slikao tragičnu stranu života, s naglašenim osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju humanošću i samilošću. U hrvatsku je književnost uveo novinu: prikaz poniženog malog čovjeka i socijalne teme, često vezane uz velegrad – život gradske sirotinje i siromašnih učenika.
Novak želi čitateljima dati do znanja svoje mišljenje da su Senjani uvijek branili svoju domovinu te je za te bitke trebalo mnogo hrabrosti i želje za pobjedom, da se uspiju oduprijeti svim velikim silama: U stara vremena stalno se ratovalo, sad s Turcima, sad s Mlečanima, a Senjani su bili junaci na glasu. (Posljednji Stipančići, II.)
Imao je brojnu obitelj, bolovao je od tuberkuloze, borio se s neimaštinom te se može reći da je u tom pogledu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je prevoditelj, kritičar, pripovjedač i romanopisac te je stvarao sve do 1905. godine.
Svoju književnu karijeru započeo je romantičnom pripovijetkom, a završio ju pišući moderne psihološke proze s okultnim motivima.
Najpoznatija djela: Posljednji Stipančići, Tito Dorčić, Dva svijeta, Pod Nehajem, Iz velegradskog podzemlja, U glib,
Umro je 20. rujna 1905. godine u Zagrebu.
Odgovori