Kiklop je moderan roman te vrlo kompleksna književna tvorba koja istovremeno ujedinjuje nekoliko formi: roman ideje, svijesti, filozofski roman ali i pomalo trivijalni zbog elemenata karakterističnih za krimić ili ljubić. Ranko Marinković služi se, osim linearnim oblikom naracije, i digresivnim oblikom kojim nastoji brojne asocijacije, refleksije i citate smjestiti u pravi kontekst.
Autor je u ovom romanu nastojao aktualizirati ideje jednog vremena te mu dati dijagnozu kroz tri kronološki povezane dramske kompozicije koje se događaju od jeseni 1940. do proljeća 1941.
Radnja se događa u predratnom Zagrebu na zagrebačkim ulicama i u kavanama. U zapletu glavni lik, Melkior, odlazi u vojsku odnosno u bolnicu, a u raspletu se vraća u građanski život. Fabula je dvoplanski organizirana te sadrži realistične i mitološko-simboličke elemente. Osnovne asocijacije atmosfere romana su: strah, društveni kaos, ratno stanje, društvena patologija, otuđenje.
Ranko Marinković miješajući mitološke i realistične elemente stvorio je modernu epopeju u kojoj ideje jednog vremena izlaže ironiji i crnom humoru, a istovremeno iz jedne kulture izvlači najcrnje demone.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Kazališni kritičar Melkior Tresić anksiozan je intelektualac koji dane provodi iščekujući poziv u vojsku te se odlučuje na post i prisilno izgladnjivanje ne bi li izbjegao vojnu službu. Uglavnom se kreće po zagrebačkim ulicama i kavanama te razmišlja o vlastitoj sudbini zarobljenoj u društvenom kolapsu predratnog stanja.
Melkior se kreće u boemskom društvu novinara, a njegovi su prijatelji Ugo, Maestro, Fernando, likovi koji u velikoj većini dominiraju dok je Melkior tek pasivni promatrač. Okupljaju se u kavanama “Dajdamu” i “Ugodnom kafiću”, a prate ih groteskne i crnohumorne situacije, pijane rasprave, skandali, promjene raspoloženja i tučnjave.
Osim Uga, Mestra i Fernanda Melkior je zaljubljen u fatalnu Vivijanu. Ostali sporedni likovi su: ljubavnica Enka, Atme, don Kuzme. Središnja svijest glavnog lika Melkiora stup je radnje i smisla teksta, on je nezanimljiv, beživotan i hladan simbol koji se provlači kroz roman. Melkior je zaljubljen je u fatalnu Vivijanu koja nikako ne postaje njegova. Mizeran i nesretan ima mazohistički poriv iživljavati se na svima koji mu prilaze, a istovremeno se opterećuje pitanjima o budućnosti, krivnji i kanibalizmu.
Melkior završava u bolnici pa zatim u ludnici nekoliko dana nakon poziva u vojsku te naposljetku biva oslobođen vojničke dužnosti. Kada se riješio svog straha od vojske, obuzima ga još veće nezadovoljstvo i praznina. Maestro počini samoubojstvo, a Melkior se, premda sasvim rastrojen, pokušava vratiti u vojsku. Rat uzima zamah, a Melkior odlazi iz grada, shrvan i izbezumljen četveronoške puže u Zoopolis. Zoopolis je autor prikazao simbolično kao grad u kojemu samo što ne počne rat. Ljudi su sve manje humani i oni postaju na neki način “životinje”, a jedini cilj im je borba u ratu.
Autor jednostavnu događajnu shemu produbljuje iznimnim digresivnim narativnim dijelovima koji obiluju analitičkim insertima do već gotovih novelističkih cjelina. Radnja romana isprepletena je sjećanjima, snovima, umetnutim pričama, razmišljanjima, citatima, analogijama koje ponekad gotovo zaustavljaju radnju, ali i obogaćuju temu.
Autor se vješto služi inverzijama kojima dramu preobražava u humor, patetiku u banalnost, a sve to prate bizarni prizori puni erotskih detalja, osjećaja neizvjesnosti i straha od smrti. U romanu se pojavljuje umetnuta priča o kanibalizmu, rascjepkana na nekoliko dijelova, a karakterizira Melkiorov psihogram. Jednom pojavljen kao fiziološki poticaj, kanibalizam se kasnije pokušava racionalizirati.
Odakle naziv romana “Kiklop” povezuje se sa snovima glavnog lika Melkiora koji nadolazeću opasnost zamišlja u obliku jednookog Kiklopa koji vreba i proždire sve oko sebe što je ujedno i mitološki element.
Kako bi se Melkior spasio od ovog modernog i novovjekovnog čudovišta, on se spušta na razinu životinje i predaje se u ruke Kiklopu.
Ranko Marinković
Ranko Marinković, rođen 22. veljače 1913, bio je hrvatski romanopisac i dramatičar. Marinković je rođen u Komiži na otoku Visu (tada dio Austro-Ugarske), a djetinjstvo mu je bilo obilježeno Prvim svjetskim ratom.
Tridesetih godina 20. stoljeća, u zagrebačkim književnim krugovima počeo je popularizirati svoje ime svojim dramama i pričama. Karijera mu je nakratko prekinuta tijekom Drugog svjetskog rata, a nakon rata, vrijeme je provodio radeći u kazalištu.
Njegova najpoznatija djela “Glorija” (1955), predstava u kojoj je kritizirao Katoličku crkvu te “Kiklop” (1965), poluautobiografski roman u kojem je opisao sumornu atmosferu zagrebačkih intelektualaca prije invazije osi na Jugoslaviju donijela su mu velik uspjeh.
Kasnije je Kiklop adaptiran u film iz 1982. godine u režiji Antuna Vrdoljaka.
Najpoznatija djela: Goli čovik, Albatros, Kiklop, Ruke, Glorija
Umro je 28. siječnja 2001. godine u Zagrebu.
Odgovori