Pavao Pavličić istaknuti je pisac hrvatski krimića. Piše na jako zanimljiv način kojim drži svoje čitatelje u neizvjesnosti do samo kraja, ali paradoksalno tome, kroz tekst nagovješćujući mogući rasplet djela. Time Pavličić potiče čitatelja na razmišljanje i gotovo pa aktivno sudjelovanje u rješavanju predloženog misterija. Također, pisac detaljno prikazuje psihološki prikaz lika ne samo kroz epitete, već i kroz njihov angažman u radnji, kroz odgovor lika na određene situacije, koji se očituje kroz ponašanje.
Pisac ostavlja čitatelje gotovo pa šokiranima ovim kratkim književnim djelom, što je i odlika dobrog krimića, a kako bi djelo bilo što objektivnije prihvaćeno od čitatelja, on pripovijeda u trećem licu.
Djelo pripada književnoj vrsti noveli. Prva priča novele opis je neobičnog i pomalo čudnog života opsesivnog statističara zločina Valentina Kneza. Preko njegovog života i događaja u koje se upliće pisac nam poručuje koliko je jednako važno imati nekakve pravilnosti u ritmu života koje donose stabilnost, ali da se njegova prava ljepota sastoji i od nepravilnosti. Koliko god da red i pravila donose nužni mir i sigurnosti, impulzivnost i povremeni kaos donose posebna zadovoljstva i jednako važna uzbuđenja od kojih život kao da zablista. Čovjek se ne bi smio boriti protiv takvih trenutka, koliko god zbog njih bio preplašen.
Druga priča govori o neustrašivoj slastičarki Magdi koja sa svojim prijateljem lovi silovatelja, tzv. “fantoma”, a treća o knjižničaru koji zbog svakodnevne rute tramvajem uspije uhvatiti pljačkaša svoje knjižare.
Četvrta priča govori o čovjeku koji rješava slučaj pljačke nakon što posvjedoči sudaru na putu prema frizeru.
Kao što primjećujemo, svaka priča ove zbirke govori o nekom slučaju zločina kojeg glavni likovi, gotovo bez iznimke, obični ljudi. Prva priča, po kojoj zbrka nosi i ime, govori o čovjeku koji je opsjednut zločinima i njihovom sprječavanju. Prva priča kao da je uvod u sve ostale. Ona sama po sebi nije kriminalistička, ali nas svakako priprema za cijeli niz odličnih priča te tematike.
Kratak sadržaj
Dobri duh Zagreba
Valentin Knez je osamljeni čovjek koji je svoje dane provodio evidentirajući zločine u Zagrebu, gradu u kojem živi. Valentin ne zna što ga je točno privuklo ovoj preciznoj znanosti, no misli da je jedan od razloga taj što želi pomoći ljudima i to opskrbljujući ih podacima na osnovu kojih mogu donositi zaključke.
On je opsesivne prirode, teži savršenstvu i u najsitnijim detaljima te veoma cijeni red, što se najbolje primjećuje u njegovim postupcima. Valentin kupuje osobito večernje novine iz cijele zemlje i izrezuje sve članke iz crne kronike te ih lijepi i razvrstava u svojoj samačkoj, pomalo depresivnoj sobi. On tako provodi svoje dane. Njegov posao je tajan, no u jednom trenutku svoj rad planira otkriti stručnjacima. Do toga nije došlo jer se on počinje baviti drugim iznimno tajnim poslom – ispravcima ritma.
Knez kroz svoj statistički rad čak može predvidjeti kada će se sljedeći zločin dogoditi. On previđa gdje, s kojim oružjem i tko će zločin počiniti. Uočava taj ritam zločina i smatra da je ritam iznimno važan općenito u životu, pa tako i u zločinima, jer sve ima svoj početak i kraj.
Nevolje za njega počinju u trenutku kada se ritam poremeti i njegov sustav predviđanja zakaže, Tada on počinje gubiti svoju smirenost, hladnoću i pronicljivost.
U jednom trenutku “Valentin Knez išao je ulicom polako, zaboravivši kamo je krenuo. Više nije bilo sumnje: ritam bijaše poremećen.“
On se tada zatvara u svoju izoliranu sobu, ispunjenu mirisom duhana i nervozno razmišlja kako ritam vratiti i ispraviti ovu katastrofu nepravilnosti koje grad Zagreb mogu dovesti do najužasnijih scena krvoprolića.
Iz svoje sobe izlazio je samo kako bi kupio novine i čitao vijesti o zločinima, iako su mu vijesti o kaosu oko njega stizale i preko radija.
Kada uoči da se sistem potpuno raspao, nije mu preostalo ništa drugo nego raditi na ispravcima sistem, i to onako kako samo on zna.
Magda i trešnjevački fantom
Magda je konobarica u kafiću u Zagrebu. Ona je dobra žena i premda je malo podeblja, ima mnogo udvarača. Još uvijek je neudata. Najveći udvarač joj je, deset godina stariji, Vincek. Dok je tako Magda posluživala uobičajeno društvo, saznala je da na Trešnjevci, to jest, na livadi kojom ona ide kući svaku večer, djeluje manijak koji siluje žene. Dalje doznaje da fantom u tome nije nijednom uspio jer je uvijek netko naišao.
Magda ga se nije bojala, premda je znala da i nju može napasti. Te večeri, kao i svake druge, došao je Vincek i opet ju zamolio da je on otprati kući, ali kao i uvijek onda ga je odbila. Na putu do kuće tu ju je večeri napao nepoznat čovjek. Ona se držala hladnokrvno jer je u čovjeku prepoznala Vinceka.
On joj je priznao da ju je samo htio zaplašiti, ne bi li ga ona zamolila da je ubuduće prati kući. Ona mu predlaže da zajedno uhvate trešnjevačkog fantoma. Sutradan je u kafiću razglasila da večeras nosi kući veliku svotu novaca, tako da su to mogli čuti svi u kafiću. Navečer je Magda krenula kući.
Na putu do kuće ju je, baš kao što je to i predviđala, napao fantom. Ona se borila i nekako ga je srušila, no on je svejedno bio jači. Došao je Vincek i savladao ga, baš kao što su se Magda i on dogovorili. Fantom je bio Slavko, stalni gost u kafiću. On je napadao žene, ali samo da bi bez sumnje mogao napasti Magdu i uzeti joj novac.
Tramvajska priča
Tomislav Šijak je čovjek koji se vozi istim tramvajem svako jutro. Tako je u tramvaju stekao stalno društvo. Tako jednog jutra u kolima saznaje da je opljačkana knjižara u kojoj radi. To ga nije smelo u razmišljanju, o jednom malom prozorčiću na susjednoj zgradi. Taj prozorčić je on stalno promatrao na putu prema svom radnom mjestu.
Jednog jutra je vidio da na prozorčiću stoji plakat koji su oni izradili u knjižari. Nije mu bilo jasno kako se plakat sada nalazi tu kada je tek jučer izrađen, a sutra su trebali doći po njega. To je jako zainteresiralo Tomislava, pa je sutradan pošao do prozorčića, ali tamo plakata više nije bilo.
Na stanici je susreo svog kolegu s posla pa su zajedno ušli u tramvaj, gdje su ih poznanici ispitivali o pojedinostima u vezi pljačke. Šijak je sutradan krenuo ranije na posao, ali se nije zaustavio na stanici već je krenuo dalje do zgrade s njegovim prozorčićem. Došao je do stana i pokucao na vrata.
Otvorio je neki crvenokosi dječak koji je bio povezan s pljačkom knjižare. Šijak ga je htio uhvatiti, ali je ovaj pobjegao. Nakon nekog vremena, u stan je došao neki drugi čovjek. Šijak ga je uhvatio, to je bio Jakov Bodovac, njegov kolega s posla. Jakov je dao ključeve crvenokosom dječaku i ovaj je opljačkao knjižaru, a novce donio u prazan stan.
Šijak je napokon ostvario svoj san, vidio je kako Zagreb izgleda s tog prozorčića.
Frizer za muške
Profesor Storec je svaki put išao na šišanje u drugi kraj grada Zagreba, jer je tamo našao brijačnicu u kojoj se osjećao ugodno. Tamo je uvijek bilo isto društvo.
Dok je tako jednog dana čekao svoj red na šišanje, na cesti se dogodio sudar i ljudi iz jednog kombija su uzeli nešto iz drugog kombija. Nikome ništa nije bilo jasno. Svi su istrčali van da doznaju što se dogodilo, dok je profesor ostao u brijačnici sa brijačem. Doznali su da je to bio opljačkan kombi koji je vozio novce u banku preko puta.
Majstor je izgledao nezainteresirano i rekao je pomoćnici da promijeni periku u izlogu. Ona je umjesto crvene sada stavila crnu i otišla kući.
Policija ih je sve ispitivala, a najsumnjiviji im je bio profesor Storec jer on živi na drugom kraju grada. Nakon nekog vremena došao je čovjek kojega je majstor predstavio kao vodoinstalatera. Taj čovjek je odnio neku kutiju u stražnju prostoriju i zatim otišao. Profesoru je to bilo sumnjivo pa je pitao majstora koliki je njegov dio novca od pljačke.
Nakon što je to rekao, majstor ga je napao, ali je u taj čas došao inspektor policije i uhvatio majstora. Profesor im je sve rekao. Majstor je mijenjanjem perika davao signale za pljačku, a onda mu je “vodoinstalater” donio novce.
Pavao Pavličić
Pavao Pavličić je rođen 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu (gimnaziju). 1969. godine diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, a 9174. godine je i doktorirao s tezom pod naslovom Šest rima u hrvatskoj književnosti.
1970. godine prihvaća posao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje predaje na Odsjeku za komparativnu književnost, a 3. prosinca 1992. godine postaje član suradnik na HAZU (Razred za književnost) do 30. siječnja 1997. godine kad postaje redoviti član.
Znanstveno istraživački i književni interesi u njegovim djelima se isprepliću. Kao znanstvenika, Pavličić se fokusira na literarnu teoriju i teme iz klasične hrvatske književnosti iz čega koristi i inspiraciju za neka svoja poznata djela i rasprave kao što su Stih u drami, drama u stihu (1985.), Stih i značenje (1993.), Barokni stil u Dubrovniku (1995.) i Hrvatski damski stih (2000.).
Najpoznatija djela: svoju karijeru pisca započeo je pišući i objavljujući pripovjetke i novele: Vilinski vatrogasci (1975.), Dobri duh Zagreba (1976.), Kako preživjeti mladost (1997.), romane: Trojica u trnju (1984.), Stroj za maglu (1987.), Plava ruža (1977.), Večernji akt (1981.), Koraljna vrata (1990.), lirsko-memorska djela fokusirajući se na svoj rodni grad Vukovar: Dunav (1983.), Šapudl (1995.), Vodič po Vukovaru (1997.), feljtone: Prolazna soba (1992.), eseje: Sve što znam o krimiću (1990.), Rukoljub (1995.) i Ulica me odgojila (2004.). Pisao je i scenarije za filmove i serije od kojih je najpoznatiji Vukovar se vraća kući (1994.)
Djela su mu prevedena na deset jezika, a roman Večernji akt je 1981. godine bio proglašen knjigom godine.
Odgovori