Breza je jedan od najpoznatijih novela Slavka Kolara. Prvi put je objavljena 1928. godine u časopisu Savremenik. Ova novela ne samo da je doživjela mnoga izdanja, već je adaptirana i u kazališnu predstavu, a onda i u film.
Kao i u ostalim Kolarovim djelima i u Brezi dominira socijalna tematika. Opisujući tragičnu smrt djevojke Jelice, Kolar nam govori o mentalitetu i okruženju jednog sela i njegovih pomalo zaostalih stanovnika. Ipak, o tom društveno-kulturnom stanju Kolar piše s humorističnim stavom, tako da priča, koliko god bila tužna, ima tragikomičan prizvuk. Zbog toga je ona zanimljiva, lako čitljiva te mnogo jasnije i jače prenosi svoju ideju.
Teški životni uvjeti od ljudi su stvorili bezdušnike koji gledaju samo svoju korist, bez imao empatije za druge. Ovo je ideja koju nam Kolar izlaže svojim djelom. Ali likovi u ovoj noveli nisu crno-bijeli. Oni nemaju višelični karakter, jednostavno su takvi kakvi jesu. Kolar je glavnim likovima predstavio tipove ljudi karakteristične za naše društvo. Svaki lik primjer je vrste ljudi, koje Kolar više ili manje kritizira.
Ova priča, napisana jednostavnim, ali standardnim jezikom, a nudi nam uvid u jednu zajednicu, sasvim jasno opisanu sa svim njezinim tradicijama. Kolar je djelomično kritizira, ali uglavnom jednostavno prikazuje onakvom kakva jest, bez uljepšavanja, pa tako ostavlja čitatelju da prosudi o njezinoj moralnosti i ispravnosti.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Stari Mika Labudan, glava kuće na Labudan-brdu, zaključio je da će njegova mlada snaha Janica ubrzo umrijeti. Janica je ležala na krevetu, žalosna i nemoćna. Prije dva mjeseca rodila je sitnu, nejaku curicu, pa tek par dana odležala, a nakon samo deset dana što je provela u kući nakon poroda, njena svekrva Kata poslala ju je na pašu. Janica nije imala sreće pa su je, umjesto lijepa vremena, te prve dane nakon poroda vani dočekale jake i hladne kiše. Janica bi se mokra i pothlađena vraćala kući. Uskoro se i prehladila, ali svejedno je nastavila raditi svoje poslove, sve dok se jednog jutra nije onesvijestila, tek trenutak nakon što se ustala iz kreveta.
Ukućani su Janici davali sve narodne lijekove, zvali su svakojake babe i travare iz sela, ali ništa joj nije pomoglo da ozdravi. Njeno siroto dijete ubrzo je umrlo, jer ga bolesna Janica nije mogla dojiti, a nije moglo piti kravlje ili kozje mlijeko. Janici je nakon toga bilo još i gore. Gubila je svijest i počela halucinirati, ali je u svemu tome najviše zazivala svoga muža Marka.
Tri dana nakon što je Janica bila na samrti, Labudani su odlučili pozvati doktora i svećenika. Doktora ne bi ni zvali, jer teško da bi Janici mogao pomoći (kad joj već nisu pomogle seoske babe i vračevi), ali im je bilo mrsko što će selo reći. S druge strane, pozvati svećenika bilo je od velike važnosti jer bi bila grehota da Janica umre bez posljednje pomasti. Zato je stari Mika Labudan krenuo na Bikovski Vrh. Vidjevši Janicu, zapitao se bi li mu bilo najbolje da na povratku odmah donese i daske za Janičin lijes.
Janica je, nakon što se udala i preselila u kuću svoga muža, mnogo puta poželjela da se malo razboli. Dovoljno da je puste da se odmori. Zimi bi je njena svekrva prvu budila još prije zore i tjerala da krene za poslom. Samo bi Janicu tjerala, dok bi njen muž Marko, lugar, nastavio spavati, baš kao i žena starijeg sina Labudanovih. Janica bi to šutke podnosila, iako se u sebi najprije ljutila, ali bi na kraju taj posao ipak obavila s veseljem.
Janica je bila visoka i mršava djevojka, pa ju je krasila i neobična elegancija. Po tome se odvajala od ostalih cura, koje su bile poput medvjeda, a Janica poput gazele. Njezinu ljepotu primijetio je i Markov šef, nadšumar. Upravo je on ukazao Marku na Janičinu okretnost i eleganciju, a Marko, jer je uvijek htio ugoditi nadređenima, zbog toga ju je i oženio. Marko je kao mladić putovao svijetom, živio u Americi, bavio se raznim poslovima i dugo mu je trebalo da se odluči oženiti. Zato je svima laknula kada je napokon odabrao ženu, pa čak i kad je to bila Janica. Marko je bio poželjan neženja u selu, veoma zgodan i markantan muškarac, pa se Janica u njega odmah zaljubila i bila presretna što je među svim djevojkama izabrao baš nju.
Zato je Janicu užasno boljelo što Marko nije bio uz nju dok je bila bolesna, pa i sada dok je na samrti. Otkako se razboljela, Marko je dolazio kući samo na objede, a tada je ne bi ni pogledao. Kada je već bila posve klonula, samo bi dizala glavu kada bi čula Markov glas, nadajući se da će ga vidjeti. Marka su pak mučile druge brige. Dok je u dvorištu kuće radio neku klopku, razmišljao je o svadbi na koju je pozvan da bude barjaktar. Bila je to velika čast, a Marko je bio najbolji barjaktar u nekoliko sela. Neprilika je bila u tome što mu je žena bolesna i mogla bi umrijeti taman kada bude vrijeme za svatove. Marku bi najviše odgovaralo kad bi mu žena izdržala na životu još nekoliko nedjelja… ili, ako već mora umrijeti, da umre odmah, a ne netom prije ili baš u vrijeme svatova.
Markov otac Mika jedva se odlučio krenuti po doktora i svećenika bez volova, što znači da je odgodio nabavku dasaka za Janičin lijes. Tek što je krenuo, odlučio je ne ići po doktora. Male su šanse da će pomoći Janici, a samo će ga koštati novaca. Mika je razmišljao kako danas sve košta novaca – i rođenje i smrt. Već je računao koliko će ga koštati Janičina smrt, jer je znao kako ljudi vole sprovode samo da se dobro napiju i najedu na karminama. Sjetio se koliko su se ljudi ponapijali na sprovodu Jakoba Dugijana, pa je pogreb na kraju počeo ličiti na svadbeno veselje.
Kada se Janica ozbiljno razboljela, počele su je posjećivati seoske žene. Žene su Janici nudile savjete i pomoć, ali bi na kraju njihova posjeta završila međusobnim razgovorom i kalkulacijom čiju bi kćer mogao Marko oženiti kada ostane udovac. Sve to vrijeme Janica je samo željela mir i da joj napokon Marko dođe. Toga dana Janica ga je i zazvala, pa se ženama učini da će Janica i umrijeti. Zazvale su Marka, ali on se samo otresao na njih rekavši da će doći kasnije. Janica je gledala prema vratim i tražila ga pogledom, a onda zatvorila oči i počela umirati.
Žene su odmah skočile, a Janičina svekrva tražila je svijeću da je zapali prije nego Janičina duša napusti tijelo. Ipak, nikako je nije mogla pronaći. Počela je očajavati jer bi bio veliki grijeh pustiti nekoga da umre bez svijeće. Vjerovalo se da će pokojniku tako duša ostati u mraku, a onaj tko to dopusti, neće moći doći u Nebo.
Janica je već bila umrla, a tek onda su pronašli svijeću i zapalili je. Marko je još uvijek radio na svojoj klopci i onda pogledao prema kući, pa vidio bijelu golubicu kako je poletjela s kućne strehe. Znao je da je to duša njegove Janice. Ražalostio se, iako se ovako riješilo pitanje hoće li ići na svadbu ili ne.
Janičin pogreb bio je na težak i kišni jesenski dan. Svatovi su išli sporo, još mamurni od sinoćnjeg bdjenja. Mika je sa sobom ponio bocu rakije, da ga putem do groblja okrijepi. Žena mu je ostala kući, kuhati za karmine. Kata je bila očajna što je Janica umrla bez svijeće, ne toliko zbog duše pokojnice, koliko zbog svoje. Sjetila se i kako joj je jučer na vrata došao velečasni. Rekli su mu da je Janica već umrla, pa se velečasni jako razljutio jer su dopustili da Janica umre bez posljednje pomasti.
Miki je na sprovodu došlo nekako milo jadne Janice i njene prerane smrti. Pogotovo nakon što je već dovoljno popio, pa postajao sve emotivniji. Dok je povorka došla do groblja, Mika je već bio pijan. Spustio se pred grob da Janici baci grudu zemlje, ali se vlažna zemlja okliznula i Mika je pao u grob. Očajan, tražio je da ga izvuku jer mu je bilo još rano da završi u grobu.
Iako je prošlo samo osam dana od Janičine smrti, Marko je ipak otišao na svadbu i tamo bio barjaktar. Bila je to bogata svadba u obitelji Žugenčić, čiji je glava kuće radio u Americi, pa nisu štedjeli ni na čemu. Marko je znao da će to biti svadba za pamćenje i otišao bi na nju pa da su mu i tri žene umrle na taj dan.
Marko je bio odličan barjaktar. Bio je veseo, plesao je i pjevao, veselio se i obavljao sva svoja zaduženja. Već na svadbi su ga djevojke pitale hoće li se i kada ponovo ženiti, jer Marko je još uvijek bio zgodan mladić. Ostalim mladićima na svadbi nije se sviđalo što Marko kupi divljenje svih tih djevojaka, pa su ga počeli zadirkivati, gurkati i činiti mu spačke. Marko je to vrlo brzo shvatio, ali nakon što je popio, napokon mu je dojadilo, pa je dignuo veliku buku. Udario je jednog od domaćina i vrlo brzo su svatovi stali. Skoro je došlo do nereda, ali Marko je znao kako se izvući iz svadbe bez da ga ozljede.
Pijan i po mraku krenuo je kroz šumu kući, zaklevši se da će se vratiti sa svojom puškom i tako tražiti zadovoljštinu. Marko je teturao kroz šumu. Bio je ozbiljno pijan, bijesan i srdit. Spoticao se i padao, pa ponovo kretao prema svojoj kući. Noć je bila svjetla zbog mjesečine, koja je Marku više smetala, nego koristila. Odjednom Marko podigne pogled i učini mu se da vidi svoju Janicu. Zašuškalo je lišće i Marko je pokušao da bolje vidi. Zaista je mislio da mu se ukazala njegova mrtva žena. Ali kada je bolje pogledao, shvatio je da je to samo vitka, bijela breza.
Ljutiti Marko došao je do kuće i uzeo sjekiru, pa se vratio da posiječe to stablo koje ga je toliko uplašilo. Ali kada je trebao da udari sjekirom po stablu, opet se sjetio svoje Janice. Od tuge mu se objesio brk.
Pogledajte i video lektire Breza!
Slavko Kolar
Slavko Kolar (pravo ime: Alojzij Vjekoslav Kolar) rođen je 1. prosinca 1891. godine u Palešniku. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu književnost i kroatistiku. Nakon objave svog prvog djela Breza uživa slavu i kratko se vraća u Zagreb kao predavač kroatistike. Jedan je od rijetkih pisaca koja su u svoja djela u kojima progovara o problematici provincije tridesetih godina unosili satiru i elemente humora
Motivi za svoje kratke priče i djela našao je u društvenom životu različitih zajednica u kojima je živio i radio. Svoje najpoznatije djelo Breza(koje se sastoji od pet pripovijedaka) sam je režirao.
Najpoznatija djela: Breza (1928.), Svoga tela Gospodar (1931.), Križa (1931.), Jurnjava na motoru (1953.), Na leđima delfina (1953.), Petrica Kerempuh (1958.), Hrabri dječak (1963.)
Umro je 15. rujna 1963. u bolnici Rebro u Zagrebu.
Odgovori