Alkar je jedna od najpoznatijih pripovijetki Dinka Šimunovića. Izdana je u zbirci priča Mrkodol 1909. godine, zajedno s pripovijetkom Duga, drugom poznatom pričom ovog pisca. Neobična ljubavna priča djela Alkar ne govori samo o ljubavnom trokutu glavnih likova, već lijepo opisuje i tradiciju, društvo te socijalno-kulturološka pitanja Cetinjske Krajine u 19. stoljeću.
Šimunović u ovoj priči nije prikazao samo društvo u kojem se radnja događa, već je vrlo konkretno razradio i likove. Likovi u priči tipični su za vrijeme u koje su smješteni, ali ono što je kod njih značajno je da u nekom trenutku u priči izlaze iz svojih okvira, zadanih njihovim spolom, ugledom i društvenim očekivanjima. Svaki od glavnih (ali i sporednih) likova definiran je po neobičnim postupcima kojima se izdvajaju od svoje okoline. Likovi krše pravila tradicije samo kako bi ukazali na njihovu krutost, suludost i nepotrebnost. Neka uvjerenja čine više zla nego dobra, na što ukazuje inat glavnih likova.
Priča je napisana jednostavnim jezikom. Puna je lijepih opisa prirode, okoline, zajednice i običaja, ali najveći adut priče njena je ljubavna radnja. Neobičan zaplet priče njen je vrhunac. Radnja je odlično ispripovijedana, što je čini zanimljivom i vrlo napetom.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + najvažnija pitanja i odgovori za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj
Prošlo je više od 160 godina otkako su Cetinjani otjerali Turke iz Krajne, ali ovaj ponosni kraj još uvijek se sjeća ratovanja i slave koju su stekli tom borbom. Posljednja bitka protiv Turaka pamti se po legendi u kojoj je sama Gospa ušla u turski tabor i tamo zaprijetila neprijatelju te tako donijela pobjedu Cetinjanima. U spomen tom događaju, svake godine u kolovozu u Krajni se odvija junačka igra alka.
Cetinjani bi se tada obukli u svoja stara junačka odijela, okitili bi konje i igrali igru u kojoj su kopljem morali pogoditi željezno kolo. Alku su mogli igrati samo mladići iz najboljih obitelji u selu ili bogataši iz varoši koji su imali ta stara odijela. Tada bi se na ljetnoj žegi okupilo mnoštvo. Tisuće ljudi uzbuđeno bi gledali slavnu trku, a za dobru trku bili su potrebni dobri konji o kojima su se brinuli konjari. Jedan od njih bio je i Salko. Iako je već bio momak, imao je djetinje lice i plavu kosu. Još nije imao brkove, već velike i sjajne oči te duge trepavice. Po svojoj ljepoti više je nalikovao ne neku djevojku nego na kršnog cetinjskog momka.
Salkovi prijatelji znali su da je Salko zaljubljen u lijepu Martu, ali nisu je spominjali pred njime jer je ta ljubav bila nesretna. Salko je, naime imao osamnaest godina, a Marta je bila čak dvije godine starija od njega, stoga je nije mogao oženiti. Uz to, za Martinu su majku govorili da je vještica, a Salkov otac bio je slavni hajduk.
Ipak, Marta i Salko voljeli su jedno drugo. U tajnosti bi se sastajali na zabačenim mjestima i tamo grlili. Salko je žudio za Martinim poljupcima, koji bi mu počeli nedostajati prije nego bi se uopće rastali. Razmišljao bi o Marti kada ne bi bili zajedno, pa je tako utonuo u misli i jednog dana kada je čuvao konje. Među tim konjima bio je i jedan vranac, miljenik Salkova oca, Rašice. Rašica je tog konja uzeo kada je opljačkao neku kuću dok je još bio hajduk. Ostalo blago prepustio je svojim suborcima, a sebi uzeo konja.
Ove godine Salko je htio uzeti tog konja kako bi s njime po prvi put trkao alku. Ipak, Salko nije imao svoju odoru. Rašica, Salkov otac, naručio je lijepu odoru za trkanje alke, ali, na opće iznenađenje, naručio ju je sebi, a ne sinu. Bilo je neobično da stari hajduk, koji je imao već pedeset godina, odluči trkati alku. Ali Rašica je bio bogat i cijenjen čovjek, pa se nitko nije usudio usprotiviti njegovoj odluci, osim njegova sina.
Tih ljetnih popodneva Marta i Salko često su se sastajali pred njenom kućom. Skrili bi se pa bi se gledali u oči i par puta poljubili. Onda bi Salko otišao, a Marta bi dugo gledala za njim. Seljani bi je često vidjeli tako zamišljanu, pa su pretpostavljali da će i Marta postati vještica kao njena majka, jer je također imala “urokljivo oko”.
Marta je bila najljepša cura u selu. Iako je bila siromašna, lijepo se oblačila i trebalo joj je tek malo nakita da bi izgledala bolje od bilo koje druge djevojke iz sela. Nije bilo momka u selu koji nije poželio Martu, ali njene majke svi su se bojali. Martina majka nije bila vještica kao što su svi pričali, samo je bila ružna i stara žena. Imala je bolesnog muža, a osim Marte, imala je i još jednu malu kćer. Marta je jednu večer čula svoju majku kako prolazi pored kuće s Rašicom, razgovarajući. Čim je čula njegov glas, sva se zajapurila, problijedila, a obrazi su joj se zacrvenili. Bojala se tog čovjeka, tog strašnog hajduka i sva se prepala da je Rašica rekao njenoj majci nešto o njoj.
Život Rašice bio je neobičan i vrlo nemiran. Bio je sin jedinac u bogatoj obitelji, pa su ga roditelji razmazili. Uvijek bi dobio sve što bi želio. Kada je bio dovoljno odrastao za ženidbu, mogao je dobiti bilo koju djevojku, jer osim što je bio bogat, bio je i lijep i snažan. Rašica nije želio ni jednu drugu djevojku osim Stane, Martine majke. Tada je Stana bila lijepa djevojka, baš kao što je Marta sada. Rašica se stalno svađao s roditeljima jer oni su htjeli da im sin oženi neku bogatašicu. Ipak, Rašica je bio nepopustljiv, pa su mu na kraju dopustili da izabere ženu koju želi. Rašica nije mogao biti sretniji.
Ali to ljeto, nešto prije ženidbe zakazane ne jesen, Cetinu je pogodila bolest crnih ospica. Gotovo svaka kuća u kraju imala je oboljele. Oboljela je i Stana, ali bolest je ipak nije ubila. Ali nakon što se izliječila, Stani je lice ostalo unakaženo od strašne bolesti. Kada je vidjela što joj je bolest učinila, Stana je rekla Rašici da se takva ne može udati za njega. Rašici nije bilo važno kako Stana izgleda, svejedno ju je htio oženiti, ali ona nije popuštala. Na kraju je i Rašica odustao.
Rašica se uskoro oženio za Lucu, a Stana za siromašnog Iliju. Ni jedno nije bilo sretno sa svojim odabranicima, jer su i Rašica i Stana još uvijek voljeli jedno drugo. Ali Stana je bila dobra žena svom Iliji, iako je selo stalno govorilo protiv nje, proglasivši je vješticom, a Rašica nikako nije volio svoju Lucu. Čak i nakon što mu se rodio sin Salko, Rašica je stalno odlazio od kuće. Na kraju je postao harambaša i jednostavno otišao od svoje obitelji.
Rašica se vratio kući tek nakon što je čuo da mu je žena umrla. Od brojnih hajdučkih pljačkanja, Rašica se vratio bogat, ali svejedno je i dalje bio mrk i zao. Tek u posljednje vrijeme njegovo se ponašanje počelo mijenjati, ali nitko nije znao što je tome uzrok.
Kada se Rašica tek vratio iz hajdučenja, izgradio je kulu u kojoj je živio, ali klonio se ljudi misleći da je bolji od njih. Jedino mu je bilo stalo do Salka, ali ni s njim nije mogao razgovarati jer je mislio da je još dijete. Rašica je bio silno usamljen. Čak mu je počela nedostajati i žena od koje je nekada pobjegao. Već je mislio da bi najbolje bilo da ga nema, kad je jednoga dana, na Dan mrtvih dok je pohodio ženin grob, ugledao djevojku Martu. Marta je tada imala 16 godina, ali je izgledala kao žena, spremna za ljubav i udaju. Rašici se sve pomutilo kada ju je vidio. Nije ga osupnula samo Martina ljepota, već i njena sličnost sa Stanom dok je još bila mlada i lijepa. Ali tada je Rašica primijetio kako su se Salko i Marta pogledali, kao dvoje djece koje se već poznaju i vole, pa ga je to vratilo u stvarnost.
Od tada je Rašica držao svoju ljubav u sebi. Tek bi ponekad pogledao Martu, mrko i ozbiljno da se ne oda, pitajući se zna li ona koliko je ljubi. A Marta je to nešto ipak osjećala. Ipak, trudila se ne razmišljati o tome, već se držati mladog Salka koji joj više priliči za ženika. Ali s vremenom joj se Salko sve manje sviđao. Njegovi poljupci postajali su joj suviše obični, a kada bi pomislila na Rašicu, sve bi se u njoj uzbudilo. Voljela je ona i Salka, ali činilo joj se kao da je Salko moli za ljubav, dok joj Rašica naređuje da ga voli. To je u njoj oživljavalo neke osjećaje za koje nije ni znala da postoje. Salko je u Martinim očima sve više nalikovao na nekog dječaka, dok je u Rašici vidjela pravog muškarca. Zato se Marta sve više klonila Salka i izbjegavala ga kako je znala, a on je pretpostavio da je to zato što ona misli da je ne želi oženiti.
Rašica nije slutio da bi njegov sin htio i oženiti Martu, iako je znao da njih dvoje potajno ljubuju. Marta je bila sve starija, a nitko je još nije zaprosio, što njoj nikako nije išlo na ruku. Ali to je odgovaralo Rašici, koji je sve više razmišljao da uzme Martu za ženu. Prije toga želio je sastati se nasamo s njom, da vidi što ona osjeća za njega.
Osam dana prije alke, Salko je odlučio razgovarati s ocem. Već ga je bio pitao hoće li mu dati odijelo da trka alku, ali otac ga je odbio. Zato je Salko sada došao s drugom molbom. Rekao je ocu da će se oženiti na jesen. Rašici to nije bilo drago, pogotovo kad je čuo da Salko želi oženiti Martu. U bijesu ga je udario i istjerao iz kuće.
Četiri dana Salko nije dolazio kući. Rašica se napokon sažalio nad njim, pa ga otišao potražiti. Na putu je prošao pred Martine kuće. Tamo je vidio Martu, koja je sva problijedila čim ga je vidjela. Njemu se učinilo da je Marti pozlilo, pa je skočio da joj pomogne. Marta je sva uzdrhtala od njegova dodira. Ljubila je Rašicu zbog njegova muškog stasa i grubog izgleda, pored kojeg je Salko izgledao kao dječačić. Ali tada se Marta sjeti Salka i dođe joj krivo, pa zaplače. Rašica je mislio da plače jer voli Salka. Zato joj je rekao da on odlazi, kako više nitko ne bi morao trpjeti zbog njega.
Rašica je pronašao Salka i rekao mu da smije oženiti Martu kad god želi, jer i ona njega voli. Ali zato će Rašica trkati alku, a Salko će mu biti momak. Salko je pristao i otišao kod Marte.
Na dan alke cijeli se Sinj okitio, a mnoštvo se okupilo kod trkališta. Natjecatelji su počeli pristizati. Najprije su u povorci išli momci, među kojima je bio i Salko, a onda i alkari. Svi alkari izgledali su lijepo i moćno, ali kad se nakon svih pojavio i Rašica, mnoštvo se uskomešalo. Ljudi su mu mahali i klicali mu, vjerujući da će baš on biti ovogodišnji pobjednik. Gledala je prema njemu i Marta, a Martu je s druge strane gledao Salko. Primijetio je kako ga je Marta tužno pogledala, ali i da je sva zasjala kada je vidjela Rašicu.
Alka je započela i Salku je postalo neobično što Marta tako gleda njegova oca. Pomislio je da njega nikada nije tako gledala, pa je užasnut shvatio da bi to među njima mogla biti ljubav. Nadao se da će to prestati kada Rašica skine tu svečanu alkarsku odoru, ali onda opet primijeti kako Marta gleda u njega kao da ga žali, dok Rašicu gleda s divljenjem. Rašica je na kraju doista dobio alku. Narod mu je klicao i veselio se. Kada je sve završilo, svi su se sjatili prema njemu čestitati mu.
Iste noći, Rašica je sreo Martu dok se s prijateljicama vraćala s alke. Marta je malo zastala za prijateljicama, pa Salko nije znao što ona hoće. Rekao joj je da učinio što je željela, maknuo se i dao dopuštenje svome sinu da je oženi, ali ona mu na to reče da ju je krivo razumio – ona se ni živa ni mrtva neće udati za Salka.
Rašica je nakon ovog priznanja postao nemiran. Znao je da će njegov sin biti veoma povrijeđen kada sazna da ga Marta ne voli, i ne samo to, da voli njegova oca. Zato je Rašica izbjegavao i Salka i Martu dok njih dvoje ne raščiste situaciju među sobom. Salko je htio što prije razgovarati s Martom i vidjeti što se događa, ali ona je jutro nakon alke otišla kod rodbine u planinu, kako bi i sama razmislila o svojim osjećajima.
Kada je Salko saznao dan kada će se Marta vratiti s planine, otišao je razgovarati s ocem. Rekao mu je da je vrijeme da porazgovaraju o njegovoj i Martinoj svadbi. Rašica mu je rekao da ode zaprositi Martu, ali Salko je mislio da bi to trebao učiniti Rašica za svoga sina, kako je i običaj. Rašica je inzistirao da Salko još jednom porazgovara s Martom prije nego je odu zaprositi. Rekao mu je da ode razgovarati s Martom večeras, pa će je sutra njih dvojica ići prositi.
Tu večer Salko je obukao očevu svečanu odoru i otišao k Marti. Ali čim je ušao u kući, vidio ju je uplakanu. Marta je baš završila razgovor sa svojim roditeljima i priznala im svoje osjećaje prema Salku, ali i prema Rašici. Martina majka Stana sjetila se odmah svoje ljubavi prema Rašici, koja ni do sada nije bila svršila. Zato su je kćerine riječi zapekle za srce, ali znala je da Rašica ljubi Martu samo zato što nalikuje na nju, njenu majku, prije nego ju je bolest unakazila. Stana bi više voljela da Marta izabere Stalka, ali je znala da bi ona na kćerinom mjestu izabrala Rašicu.
Salko je u čudu gledao prizor pred sobom, ali onda se Marta ustane i još uvijek uplakana, ali sada i nekako bijesna, otjera Salka, rekavši mu da nikad neće biti njegova! Klonula je na stolicu i bilo joj je teško što će ovako povrijediti Salka, ali nije imala izbora. Salko je zateturao prema vratima u nevjerici, pa ga stana uhvati i kaže mu da je sve to zbog Rašice. Marta se zaljubila u njega i Rašica voli Martu, ali Stana misli kako treba samo malo vremena da Marta dođe k sebi i onda će ponovo zavoljeti Salka i udati se za njega. Ali Salko poludi na te riječi. Počne bacati po kući i vikati da je sve to zbog alke! Sve je to zato što je Rašica trkao alku i dobio, ali i on će trkati! Salko će također obući to lijepo odijelo i dobiti alku!
U tom bunilu Salko izađe, pa otrči na brdo. U mraku mu se učini da su grane u koje je zapinjao njegovi neprijatelji, pa se borio protiv svih njih. Odjednom se Salku počinje priviđati svadba njegova oca i Marte, pa počne halucinirati, stalno ponavljajući da i on može biti alkar. I on će trkati alku i tako ponovo osvojiti Martu!
Od tog dana Salko se više nije pojavljivao u selu. Kružile su glasine da ga ljudi viđaju kako trči po poljima, smuca se po ostalim selima ili se krije pod Martinim prozorom. Neki su ga vidjeli i na trkalištu, kako trči naokolo s kopljem u ruci, a pričalo se da je do sada već i umro.
Nakon što su se Rašica i Marta vjenčali, selo je počelo tražiti Salka, ali ga nitko nije mogao pronaći. Počeo se govorkati da je za njegov nestanak kriva Stana, vještica. Samo je ona imala razlog da ubije Salka, zato da uda kćer za Rašicu, kad se već ona nije mogla udati za njega. Počele su sumnje da se Salko pretvorio u vukodlaka, a budući da Stana više ni ne izlazi iz kuće, mora da je to jer se boji Salkove osvete.
Jednom su neki ljudi vidjeli kako se oko Stanine kuće mota neka nakićena spodoba i to je bila kap koja je prelila čašu. Seljani su odlučili suočiti se sa starom vješticom. Odlučili su izvući priznanje iz nje, štapovima i slamom ako treba. Jedan od najstarijih seljana, Vukelja, predložio je stari način utvrđivanja krivnje kod vještica: u vruću vodu ubaci se usijana mazija koju krivac mora izvući golim rukama. Ako to uspije učiniti bez da zajaukne, optuženi je nevin, a ako se opeče, onda je kriv. Seljanima se svidjela ideja, pa su se podijelili i donijeli sve potrebno za ovaj test, te se složno uputili k Staninoj kući.
Selo se okupilo kod Stanine kuće, pa su izvukli nesretnicu van i opkolili je da ne može pobjeći. Njen bolesni muž zapomagao je iz kuće, ali ništa nije pomoglo. Stana je rekla da ne zna što se dogodilo Salku. Nema što priznati pa čak i da je ubiju. Selo se na to razbjesnilo, pa je Stana priznala što se dogodilo neku večer. Salko ju je došao posjetiti, ali bio je jako čudan. Bio je mršav, raščupan i okićen svime što se moglo objesiti na njega. Bio je lud, priznala je Stana. Seljanima ovo nije bilo dovoljno, pa su opet prijetili da će mučiti Stanu. Ona je od muke i žalosti sjela pa im ispričala cijelu priču o Salkovoj, Martinoj i Rašičinoj ljubavi.
Mnogi su od ove priče zaplakali. Žene su brisale oči, a muškarci pognuli glave. Tada među rulju dođe i Marta. Rašica nije bio kod kuće, pa je došla sama obraniti majku. Kada ju je vidio, stari Vukelja dignuo je štap i rekao da su lijepo dokazali da Stana nije kriva, ali da li je i njena kćer nevina u svemu tome? Očito je da je upropastila najboljeg momka u selu!
Marta je na to i sama pobjesnila pa svih upitala što je mogla učiniti kada se zaljubila u Rašicu? Kako zapovjediti svome srcu koga će voljeti? Bi li bilo pravednije da se udala za Salka, iako je voljela Rašicu? Ne bi li tako počinila puno gori grijeh? Ljudi su se najprije začudili da jedna žena govori tako jasno i pravedno, a onda su počeli odobravati to što govori, stali su na njenu stranu i rekli joj da je dobro učinila.
Na kraju se rulja razišla. Čak i oni koji su najviše bili protiv Marte, sad su priznali da Salkova nesreća nije bila njena krivica. Čini se da je jedina krivnja bila na njegovoj sudbini.
Došlo je novo ljeto i ponovo je bilo vrijeme alke. Salko je u Krajini već bio gotovo zaboravljen. Selo je bilo okićeno, a ljudi obučeni u svoja najbolja odjela i odore. Rašica se ove godine nije trkao, jer je tražio Salka, ali svejedno je među trkačima bilo vrijednih junaka. Krenuli su u koloni kako bi se predstavili, ali odjednom nastane žamor među gledateljima. Na kraju kolone pojavio se konjanik kakvog nitko nije mogao zamisliti. Mladi i lijepo čovjek sjedio je na mršavom konju. Na sebi je imao otrcane hlače, bio je bos, a preko sebe je imao plašt okićen svakakvim stvarčicama, kamenčićima, stakalcima i perjem. Krenuo je taj konjanik trkati prema alci i ubo ju je štapom umjesto kopljem ravno u središte. Tada su ljudi u tom čudaku prepoznali Salka. On je konjem otrčao niz ulicu i više se nije vratio. Među ljudima se tada opet počela prepričavati neobična ljubavna priča između Salka i Marte, pa onda Marte i Rašice i sa svakim prepričavanjem bila je sve čudnija.
Salko se više nikada nije vratio u svoje selo. Lutao je okolnim mjestima i pričao kako će oženiti svoju maćehu nakon što mu umre otac i nakon što dobije alku. Tada su ga ljudi prestali zvati “ludi Salko” i prozvali ga “Salko alkar”.
Pogledajte i video lektire Alkar!
Dinko Šimunović
Dinko Šimunović rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu, a većinu svog života proveo je radeći kao učitelj u selima Zagorja, zaleđu južne Hrvatske.
Napisao je mnogo priča i romana, a svi su obrađivali tematiku ljudi iz rodne regije.
Seoski život smatrao je superiornim gradskom, ali pokazao je suosjećanje prema ljudima koji su prisiljeni na iseljavanje zbog siromaštva.
Jedno od njegovih najpoznatijih djela Alkar prevedeno je na mnoge jezike od kojih je jedan i kineski.
Najpoznatija djela: Muljika (1906.), Duga (1907.), Alkar (1908.), Mrkodol (1909.), Đerdan (1914.), Porodica Vinčić (1923.), S Krke i Cetine (1930)
Umro je 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.
Odgovori