Čitanke koje nisu preživjele – knjige koje smo izbacili iz škola, a možda nismo trebali
Svi smo čuli i znamo za Matoša, Šenou, Ujevića i Krležu. Vječni “stanari” školskih čitanki. Tijekom godina mijenjale su se naslovnice, metode podučavanja, ali njihova lica i tekstovi ostala su nepromijenjene. Bezvremenska. No, što je s onima koji su nekad bili standard, a danas su skoro zaboravljeni?
Čitanke, kao i sve drugo danas, se moderniziraju, a ponekad prolaze i ideološke čistke. Neka su djela i pisci nestali iz nastavnih planova jer više “nisu relevantni”, neki jer su “preteški”, a neki – budimo iskreni – jer ih nitko nije stigao pročitati do kraja.
Vrijeme je da otvorimo arhivu i prisjetimo se zaboravljenih.
Dragojla Jarnević – dnevnik jedne feministkinje iz 19. stoljeća
Nekada čitana, danas gotovo zaboravljena – prva književnica koja je u svojim dnevnicima pisala o obrazovanju žena, fizičkoj aktivnosti, ljubavi bez braka i osobnoj slobodi. Dragojla je bila planinarka, spisateljica, učiteljica, a po mnogima i protofeministkinja. Zašto se o njoj više ne uči? Zato što nije “lijepa književnost”? Ili jer je bila ispred svog vremena, pa su joj morali oduzeti glas izbacivanjem iz školskih knjiga?
Ksaver Šandor Gjalski – kad realizam postane “dosadan”
Gjalski, nekoć nezaobilazan među stranicama čitanki i udžbenika – njegova zbirka “Pod starim krovovima” učila nas je o plemstvu u raspadu, o društvenim promjenama koje su tiho gutale feudalni poredak. Danas je uglavnom rezerviran za margine udžbenika, i to AKO. Možda zato što učenicima zvuči vanilasto – ali u pozadini njegovih tekstova tinja prava kritika i žal za izgubljenim vremenima.
Branko Ćopić – kad humor i ironija postanu subverzivni
Branko Ćopić, nekada nezaobilazan u čitankama osnovnih škola, danas je gotovo nestao sa stranica čitanki. Njegovi romani i priče, poput “Ježeve kućice” ili “Doživljaji mačka Toše”, istodobno su zabavljali i učili važne životne lekcije, dok su njegova djela za odrasle, primjerice “Bašta sljezove boje”, bila protkana snažnim društvenim i političkim komentarom. Je li Ćopić postao žrtvom promjene ukusa ili možda nepoželjan zbog svoje kritike društva i vlasti? Njegov jedinstveni spoj humora, ironije i topline zaslužuje svoje mjesto u obrazovnom sustavu.
Petar Preradović – izgubljen među velikanima
Petar Preradović, nekoć slavljen kao jedan od najvećih pjesnika hrvatskog romantizma, danas je često zasjenjen Šenoom ili Matošem. Njegove emotivne i domoljubne pjesme, poput “Zore moja”, odražavaju duh vremena u kojem su pisane, no možda djeluju previše arhaično za suvremene učenike pa je zato izbačen? Je li pravi razlog to što smo se umorili od “velikih riječi”, ili smo jednostavno zaboravili kako su te pjesme oblikovale naš identitet?
Marija Jurić Zagorka – previše popularna za ozbiljnu književnost?
Iako je bila prva profesionalna novinarka u Hrvatskoj i autorica iznimno popularnih romana poput “Gričke vještice”, Marija Jurić Zagorka rijetko se spominje u čitankama. Možda je razlog taj što je pisala za široku publiku i što su njezina djela smatrana “prelaganima” za književni kanon. No, njezine priče spajaju povijesne činjenice i feminističku misao te pružaju uvid u položaj žena u društvu, zbog čega je relevantna i danas. Zar popularnost treba biti razlog isključivanja ili bi upravo ona trebala biti alat za privlačenje novih čitatelja?
Vladimir Nazor – heroj s dva lica
Okej, Nazor je još tu i tamo u čitankama – uglavnom zbog “Velog Jože“. Ali njegova domoljubna i partizanska poezija danas je rijetko prisutna. Je li problem ideološki ili smo jednostavno zaboravili koliko je znao pisati? Njegov žestok i patetičan stil pun emocija možda nije za svakoga, ali bio je kroničar jednog turbulentnog vremena. I to se ne smije zaboraviti.
Ivana Brlić-Mažuranić – više od “Šume Striborove”
Iako se još provlači kroz osnovnu školu, Brlić-Mažuranić u srednjoj gotovo nestaje. Skoro da nema ni crtice o njoj. A ona je stvorila cijeli svijet slavenske mitologije, pisala epske priče, fantasy prije fantasyja. Zašto je ne analiziramo kao ozbiljnu književnicu? Jer je pisala za djecu? Jer smo je sveli na jednu priču u lektiri?
Zašto ne raspravljamo o njenim djelima kao o dijelu kulturne baštine koja spaja mitologiju i književnost? Zašto se njeni likovi, priče i svjetovi ne istražuju i analiziraju, kao što to radimo s Tolkienom? Je li moguće da je problem u našoj percepciji dječje književnosti, koju često odbacujemo kao manje vrijednu, unatoč tome što oblikuje generacije čitatelja? Ili smo je možda smjestili u preuski okvir “spisateljice za djecu” i zanemarili dubinu i širinu njenog opusa?
Pitanje: Tko piše čitanke?
Knjige koje ulaze (ili izlaze) na popis literature koja se čita u školi ne padaju s neba. Njihov izbor često ovisi o programima, reformama, povjerenstvima i o širem društvenom kontekstu. Danas kada učenici jedva stižu pročitati lektire i logično je da neki pisci budu izbačeni s popisa.
Kao što ističe Dragutin Rosandić, hrvatski filolog: “…osim raznovrsnih žanrova i tema, popisi literature bi trebali sadržavati raznolike vrste književnih djela iz razloga što ravnomjerno uključivanje različitih vrsta književnih djela osigurava skladan razvoj osobnosti, a istovremeno pruža mogućnost da se učenik odnosno čitatelj svestrano i kompleksno upoznaje s književnošću te ujedno razvije specifične recepcijske i analitičke sposobnosti.” (usp. 2005: 52 – izvor)
Stoga se postavlja pitanje treba li popis književne literature biti samo praktičan – ili i pravedan?
Je li vrijeme za književnu reviziju?
Možda je trenutak da ponovno otvorimo čitanke – ne da ih napunimo novim trendy naslovima, nego da se prisjetimo zaboravljenih glasova. Onima koji su pisali s margine, koji su stvarali temelje, koji su oblikovali književnu i kulturnu baštinu – a danas ih nema ni u fusnoti.
Jer književnost nije samo ono što je ostalo – nego i ono što smo izostavili.
Odgovori